Prednja dislokacija ramena

Simptomi: jaka, nagla bol na prednjoj strani ramena sa deformitetom i oteklinom. Javlja se nakon izrazite i snažne vanjske rotacije nadlaktice i/ili nakon abdukcije nadlaktice. Prednja dislokacija ramena spada među najčešće ozljede u sportu (85-90%). Pokreti ruke su bolni pa pacijent ruku drži u „Napoleonskom položaju“.
Etiologija: ozljeda se vrlo često javlja kao posljedica direktne traume ramena ili kod pada. Česta je ozljeda u ragbiju, hokeju na ledu, biciklizmu i jahanju. Kod prve dislokacije potrebna je jaka sila, dok se kod ponavljanih dislokacija radi o puno manjoj sili koja može izazvati ozljedu. Prednja dislokacija uzrokuje rupturu prednje i donje plohe labrum glenoidale, Hill Sachs leziju na stražnjoj gornjoj plohi glave humerusa.
Pretrage: RTG snimka u više projekcija omogućuje nam detaljnu analizu i da utvrdimo stupanj dislokacije. Također, RTG snimka nam je važna kako bismo isključili frakturu nadlaktične kosti. MR najčešće nije potrebna u akutnoj fazi, ali se može koristiti kao dijagnostička metoda kod velikih trauma kako bi se ustanovile pridružene ozljede.
Tretman: kod prve dislokacije, najčešće kod mladih sportaša, potrebno je učiniti relaksaciju i repoziciju. To se izvodi obično pod anestezijom. Iznimka je ako je liječnik educiran za specijalnu manipulaciju.
Starost sportaša igra važnu ulogu u određivanju tretmana. Ragbi igrač mlađi od 25 godina će morati biti kirurški obrađen nakon koje slijedi 4-6 mjeseci rehabilitacije. Kod iste ozljede kod 40-godišnjeg trkača biti će dovoljne vježbe stabilizacije pod nadzorom fizioterapeuta. U starijoj populaciji često dolazi do pridruženih ozljeda okolnih mekih tkiva koje mogu zahtjevati kiruršku obradu. Rizik ponovne dislokacije kod mladih sportaša nakon operativnog zahvata je 5-10%, dok je za istu ozljedu koja nije kirurški liječena rizik ponovne ozljede gotovo 100%.
Dozvoljene aktivnosti: vožnja bicikla i aktivnosti u vodi su dozvoljene, ali sa naglaskom da plivanje treba izbjegavati prva 3 mjeseca. Ostale aktivnosti u vodi su dozvoljene (npr. aqua aerobic sa vježbama za trup i noge). Trčanje također treba izbjegavati zbog bolnosti ramena. Rehabilitacija prva 3 mjeseca treba biti usmjerena prema povratku punog opsega pokreta, vježbama pravilnog posturalnog seta i stabilizaciji lopatice. Sljedeća 3 mjeseca se pristupa funkcionalnom treningu.
Diferencijalna dijagnoza: fraktura koja se mora isključiti RTG snimkom. Općenita i višesmjerna nestabilnost zgloba je komplikacija na koju je potrebno upozoriti prije operacije.
Prognoze: od odlične do dobre, zavisno o težini ozljede. Ponavljane dislokacije mogu uzrokovati pojavu osteoartritisa u budućnosti.

Dejan Subota

Dislokacija akromio-klavikularnog zgloba

Simptomi: jaka akutna bol sa lokaliziranim otokom u akromio-klavikularnom zglobu sa ili bez deformacije
Etiologija: ozljeda se može javiti kao posljedica direktne traume, jakog udarca ili kao posljedica pada na ispruženu ruku. Često se javlja u ragbiju, hokeju na ledu, jahanju i biciklizmu. U I. stupnju ozljede dolazi do parcijalne rupture ligamenta, u II. stupnju javlja se i lagana deformacija u kojoj je distalni kraj ključne kosti uzdignut. Dislocirani dio se lako vrati u svoje anatomsko mjesto. III. stupanj  znači potpunu rupturu ligamenta sa jačom defomacijom distalnog dijela ključne kosti. Dislocirani dio se i u ovom stupnju još uvijek lako vrati u svoje anatomsko mjesto. Stupanj IV. i V. znači prednju ili stražnju jaku dislokaciju ključne kosti koja se može liječiti jedino kirurški. U ovim stupnjevima je velika vjerojatnost da je došlo i do frakture ključne kosti.
Klinički nalaz: iznad akromio-klavikularnog zgloba vidi se fluktuirajuća oteklina i napetost te nestabilnost distalnog dijela klavikule koja ovisi o stupnju ozljede.
Pretrage: s obzirom da se radi o ozlijedi sa jasnim kliničkim simptomima, potrebno je napraviti RTG snimku u više projekcija kako bi se isključila ili dokazala fraktura klavikule i kako bi se utvrdio stupanj dislokacije. MR i UZV u svrhu potvrde dijagnoze..
Tretman: za ozljede od I.-III. stupnja koristi se konzervativna terapija koja uključuje krioterapiju i kompresiju zgloba te imobilizacija ključne kosti 8-icom 3-5 tjedana. Teži oblici III. stupnja ozljede i većina ozljeda IV. i V. stupnja zahtijevaju kirurško liječenje. Kirurško liječenje treba biti provedeno od strane specijalista za rame.
Dozvoljene aktivnosti: trčanje, vježbe u vodi, ali i drugi sportovi koji ne uključuju aktivnost ramenog obruča su dozvoljeni tijekom liječenja.
Diferencijalna dijagnoza: pretragama treba isključiti frakture, posebice frakture gornjih rebara koje može pratiti i pneumotoraks.
Prognoze: otprilike 6 tjedana liječenja za stupnjeve I-III, kod kirurškog liječenja i 3-4 mjeseci prije povratka normalnim aktivnostima.

Dejan Subota

Reumatske bolesti mišića – mijalgije i miogeloze

Kada govorimo o reumatskim bolestima mišića, prije svega mislimo na mijalgije i miogeloze. Iako se nekada u sličnom kontekstu spominju i miopatije, mišićne distrofije i različiti miozitisi (reumatoidni, osificirajući, infekcijski i dr.), oni ne pripadaju izvanzglobnom reumatizmu.

Mijalgije su bolna stanja u mišiću ili mišićnim skupinama gdje se bol javlja spontano i pojačava se na pritisak i kod kontrakcije zahvaćenog mišića. Mišić je pojačanog tonusa, kretnje koje se izvode njegovom kontrakcijom su bolne i otežane, neki puta i ograničene.
Mijalgije se mogu podijeliti na dvije skupine:
- Primarne: nastaju direktnim vanjskim utjecajem na mišić ili mišićnu skupinu (djelovanje fizikalnih faktora kao npr. naglo ohlađivanje zagrijane površine tijela ili pretjerani mišićni napor („muskelfiber“). Često se pojavljuju naglo, a ime „primarni“ su dobile zbog toga što za njih ne postoji nikakva druga uzročna bolest
- Sekundarne: uzrokovane su nekom drugom prethodno prisutnom bolešću ili deformacijom, javljaju se postepeno i obično imaju kronični tijek. Sekundarne mijalgije se često mogu vidjeti u okolini artrotičnog zgloba, a jedna od karakterističnih sekundarnih mijalgija je mijalgija u potkoljenici kod osoba sa spuštenim stopalima (kod osoba sa spuštenim stopalima se mijalgija može javiti čak i u lumbosakralnom dijelu kralježnice). Druga karakteristična sekundarna mijalgija je mijalgija leđa kod skolioze u djece (kasnije se, kada djeca odrastu, razvijaju degenerativne promjene na zglobovima te su one uzrok boli kod odraslih osoba sa skoliozom).
Ova podjela na primarne i sukundarne mijalgije je vrlo važna jer usmjeruje način liječenja.  Kod primarne treba smiriti mišićnu bol lokalnom primjenom topline, masažom i analgetskim djelotvornim lijekovima. Kod nekih primarnih mijalgija u sportu koristi se lokalna krio-terapija. Kod sekundarnih mijalgija terapiju treba usmjeriti na primarno stanje koje je izazvalo pojavu mijalgije (npr. mijalgiju kao posljedicu skolioze liječiti steznikom i kineziterapijom, kod spuštenih stopala koristiti odgovarajuće ortopedske uloške, i dr.)

Miogeloze su lokalizirana vretenasta otvrdnuća u mišićima koje obično nastaju zbog dugotrajnog prenaprezanja odnosno dugotrajne napetosti pojedinog mišića. Tada se, zbog promjene biokemijske sredine, bjelančevine mišićnih niti iz tekućeg sol-stanja pretvaraju u kruto gel-stanje koje je ireverzibilno. Miogeloze se nikada ne mogu u potpunosti otkloniti.
Iako najčešće uzrokuju bolove i osjećaj nelagode u mišiću, miogeloze ne moraju uvijek boljeti. To ovisi o mjestu na kojem se nalazi i o samoj osobi i njenoj toleranciji na bol. Najčešće se nalaze u m. Trapezius, m. Levator scapulae i parasakralnom području gluteusa. U mišiću se mogu napipati kao tvrdo vretenasto i pomično odebljanje koje na jači pritisak može biti bolno, ali je karakteristično za tu bol da je lokalna i da se ne širi u okolinu izvan zahvaćenog mišića. Ako miogeloze bole i spontano bez dodatnog pritiska na njih,  onda mogu ometati i funkciju mišića u kojem se nalaze pa i kretnje koje se izvode kontrakcijom tog mišića mogu biti bolne i ograničene.
Liječenje se provodi samo ako se utvrdi da miogeloze uzrokuju bolove i ako se dijagnostički potvrdi da su one zaista i uzrok bolova. S obzirom da ih se ne može ukloniti, potrebno ih je smekšati i smanjiti. To se postiže primjenom ultrazvuka ili posebnom tehnikom ručne masaže koja se naziva gelotripsija. Rezultati su obično privremeni jer jednom oblikovana miogeloza može ponovno izazvati jednake bolove i tegobe. Važno je napomenuti da mnogi ljudi imaju miogeloze veći dio života i da ne osjećaju bol ili smetnje stoga je važno napraviti kvalitetnu dijagnostiku kako bi se isključio neki drugi patološki proces koji uzrokuje bolove i smetnje ili je tek u nastjanju.

Dejan Subota

(izvor teksta: T. Durrigl: Reumatologija,1997.)

Reiterov sindrom

Reiterov sindrom je skup promjena koje je prvi zapazio i opisao Njemački vojni liječnik Hans Reiter 1916. godine. Karakteristična je kombinacija triju simptoma:
 

uretritis – upala mokraćne cijevi, obično je prvi znak, ali nije posljedica spolne zaraze iako se očituje pečenjem, bolovima pri mokrenju i gustim žućkastim iscjetkom. Katkad se upala prošiti i na glans penisa (balanitis circinata)
konjuktivitis – nastupa akutno i često recidivira, ali može proći blago pa da se niti ne zapazi.
artritis – obično se javlja nekoliko tjedana nakon uretritisa. Može zahvatiti jedan veći zgob (koljeno ili gležanj najčešće), u tom slučaju traje nekoliko tjedana, ili se može javiti kao poliartritis. Neki puta se javi čak i nalik na reumatoidni artritis.
Kod nekih bolesnika se počnu događati i promjene na koži dlanova i stopala u obliku hiperkeratoze i ljuštenja kože što bolesnika ometa u kontaktu sa drugim ljudima zbog estetske ružnoće.
Važno je napomenuti da sve navedene promjene u najvećem broju slučajeva prolaze. U to je uključen i artritis koji se može ponavljati i nekoliko puta u tijeku par mjeseci, pa čak i koje godine, ali se na kraju ipak smiri. Međutim, postoji i kroničan oblik bolesti koji se javlja kod vrlo malog broja bolesnika. Kroničan oblik završava teškom invalidnošću.
Uzročnikom bolesti se smatraju infektivne klice, posebno klamidije. Klice se ne nalaze u upaljenim zglobovima već se upala zgloba javlja kao posljedica. Zbog toga se ova vrsta artritisa naziva i reaktivni artritis. Artritis može zahvatiti i sakroilijakalne zglobove i kralježnicu te se javiti ankilozirajuće promjene, nalik onima kod ankilozirajućeg spondilitisa.
Reiterova bolest nije česta, javlja se najčešće kod mlađih muškaraca. Nepovoljni čimbenici okoline mogu također ubrzati pojavu bolesti. Tako se uretritis može javiti odmah nakon spolnog odnosa pa se zbog toga gotovo uvijek prvo pomisli na zarazu gonorejom. Ponekad Reiterovom sindromu prethode proljev ili dizenterija.

Prognoza bolesti je vrlo dobra. Statistike kazuju da svega 3% bolesnika razviju ankilozu kralježnice, a 30% bolesnika kronični perfiferni artritis. U liječenju se koriste nesteroidni protuupalni lijekovi dok se upale sluznice liječe primjenom lijekova sa loklanim djelovanjem (kapi za oči i dr). U posljednje vrijeme se u akutnoj početnoj fazi koriste i antibiotici.
Fizikalna terapija se provodi kao i kod drugih oblika upale zgloba tako da i tu kineziterapija igra važnu ulogu.

Dejan Subota

(izvor teksta: T. Durrigl: Reumatologija,1997.)

Smrznuto rame

Smrznuto ili ukrućeno rame je klinički sindrom nejasne etiologije za koji je karakteristična jaka bol, osobito noću, te ograničenim aktivnim i pasivnim pokretima u ramenom zglobu (art. glenohumerale). Engleski naziv koji se može naći u literaturi na engleskom jeziku je „Frozen shoulder“.
Kao što je već ranije rečeno, etiologija nastanka odnosno uzrok bolesti je nepoznat. Ne postoje dokazi ranijih upala. Češće se javlja kod dijabetičara. Kod Smrznutog ramena, zglobna je čahura zadebljana, skvrćena i sa fibroznim promjenama te perivaskularnom infiltracijom. Promjene su reverzibilne i u većini slučajeva nastupa potpuni oporavak.
Ova bolest ili stanje najčešće zahvaća ljude između 40 i 60 godina života koji najčešće navode bezazlenu traumu nakon koje su počele boli sa ograničenošću pokreta. Postupno se bolovi pojačavaju, osobito noću te se pokreti u ramenom zglobu sve više smanjuju. Prilikom provođenja testova i pregleda, bolesnici se najčešće žale na bol u području hvatišta deltoidnog mišića. U jednakom su opsegu ograničeni aktivni i pasivni pokreti u svim smjerovima.
Na rendgenskoj snimci se mođe vidjeti nešto smanjena gustoća kosti (koja nastaje zbog neaktivnosti kao posljedica boli i ograničenog pokreta) dok artrografija ramena prikazuje smanjen volumen zglobne čahureuz neprikazivanje aksilarnog recesusa.

Oporavak nastupa spontano, obično unutar godinu dana, ali može potrajati i do dvije godine. Bol se postupno smanjuje uz povećanje pokretljivosti ramena.

Cilj liječenja je smanjenje boli te sprečavanje daljnjih komplikacija koje bi mogle nastati kao posljedica neaktivnosti mišića i samog ramenog zgloba. U isčekivanju oporavka, radi se na sprečavanju daljnje ukručenosti ramena. U ranoj fazi, bolesnicima se preporuča mirovanje uz postupno uvođenje vježbi istezanja kombiniranih sa protuupalnim nesteroidnim lijekovima. Nužno je bolesniku objasniti prirodu bolesti te ga educirati na svakodnevno samostalno izvođenje vježbi koje su neophodne i bez kojih se faza oporavka uvelike produžuje. Kod najtežih slučajeva izvodi se manipualcija u općoj anesteziji uz artroskopsko opuštanje zglobne čahure.

Dejan Subota

Lumbalni bolni sindrom

Bolovi u leđima (lumbago, lumbalgija) su danas najčešći uzrok posjeta liječniku, a po nekim statističkim pokazateljima, čak 90% stanovništva je barem jednom u životu bolovalo od križobolje. Danas je najčešće u upotrebi naziv „Lumbalni bolni sindrom“. U nekim knjigama i medicinskim časopisima, lumbalni bolni sindrom se naziva i „bolest civilizacije“.
 
Lumbalni bolni sindrom označava naglu i jaku bol u području slabinske (lumbalne) kralježnice koju prati i smanjena pokretljivost. Postoje razni uzroci pojave lumbalnog bolnog sindroma – zbog degenerativnih promjena na diskovima lumbalne kralježnice, prirođene i stečene anomalije diskove, upala, trauma, tumori, osteoporoza te možda i najčešći uzrok a to je loše držanje odnosno mehanički uzroci (loše držanje, skolioza, fizički napori, nepravilno dizanje tereta, oslabljena muskulatura leđa, anomalije stopala – ravna stopala).
 

Lumbalni bolni sindrom se može podijeliti na akutni i kronični što ponajviše ovisi o samom uzroku pojave sindroma ali i svijesti same osobe i njezinoj volji i želji da odmah potraži stručnu pomoć i što ranije započne s procesom liječenja i rehabilitacije.
U akutnoj fazi je potrebno provesti strogo mirovanje koje može trajati nekoliko dana, zavisno o jačini bolova i simptoma. Olakšanje i smanjenje bolova se osjeti već nako 2-3 dana mirovanja. Tijekom mirovanja, nije dopušteno nikakvo naprezanje te se ne preporuča niti izvoditi dijagnostičke pretrage i testove koji bi mogli zahtijevati veće fizičko naprezanje. Za vrijeme mirovanja, osoba zauzima položaj u kojem se najugodnije osjeća i u kojem je bol najmanja. Većini ljudi odgovara tzv. Williamsov položaj na leđima, s nogama svinutim pod kutom od 90 stupnjeva u koljenima i kukovima, a s podmetnutim jastucima ispod koljena). No, to može biti i položaj na boku, s jastukom među koljenima, ako to osobi smanjuje tegobe. Pacijent bi se u to prvo vrijeme trebao dizati samo zbog obavljanja nužde.
Starije osobe bi trebale tijekom mirovanja raditi vježbe disanja kako bi se spriječio nastanak upale pluća te vježbe za cirkulaciju donjeg dijela tijela (noge) kako bi se spriječio nastanak venske tromboze u nogama.
 
Nakon mirovanja potrebno je započeti s procesom rehabilitacije koji uključuje vježbe istezanja skraćenih mišića i vježbe jačanja oslabljenih mišića, elektroterapija, akupunktura, magnetoterapija i masaža (napomena: masažu mora izvoditi stručna osoba, nikako priučeni maser!). Ukoliko je došlo i do pritiska na živac, potrebno ga je regenerirati.
Svakako moramo spomenuti i ona koja zahtijevaju brzu i hitnu kiruršku intervenciju jer u protivnom mogu ostaviti trajne posljedice na zdravlje pacijenta. Tu se svakako radi o akutnim bolnim stanjima kralježnice koja su praćena velikim neurološkim deficitima, npr. kljenuti (oduzetost) stopala ili pak smetnjama mokrenja i/ili defekacije. Tu se radi o velikom pritisku na živce i na leđnu moždinu te pacijent i liječnik moraju djelovati brzo, kako ne bi nastupila trajna oštećenja.
 
Na kraju, važno je napomenuti da se lumbalni bolni sindrom može spriječiti redovitim vježbanjem, plivanjem i pravilnim držanjem, sjedenjem i pravilnim dizanjem tereta.

Dejan Subota

Rehabilitacija kirurškog bolesnika – osnovni principi

Kirurgija je grana medicine gdje rehabilitacija igra jednu od važnijih uloga u oporavku pacijenata pa je i uloga fizioterapeuta na kirurgiji od velike važnosti.
Dužnost fizioterapeuta je prijeoperativna priprema pacijenata (vježbe disanja u svrhu sprečavanja hipostatske pneumonije i ostalih plućnih komplikacija, učenje hoda sa štakama sa i bez opterećenja na operiranu nogu,…) i postoperativna rehabilitacija (vertikalizacija pacijenta, sprečavanje nastanka kontraktura, preveniranje fibroze ožiljaka,…).
Fizioterapijski postupci mogu biti prilagođeni samo određenom, zahvaćenom, dijelu tijela ili se može provoditi u svrhu mobilizacije cijelog tijela. Nekada se tretira i samo pojedini mišić ili vezivno tkivo. Pozitivne efekte pravilne fizioterapije mogu se očitovati na mišićnom-koštanom sustavu, živčanom i endokrinološkom sustavu te na cirkulaciji. Nakon operativnih zahvata, posebnu vrijednost imaju vježbe za povećanje opsega pokreta i održavanje mobiliteta mekih tkiva i zglobova. Nadalje, vježbe koje se provode u postoperativnoj rehabilitaciji su i vježbe koordinacije (ukoliko je ista izgubljena ili oslabljena), vježbe za razvijanje i poboljšavanje mišićne snage, vježbe izdržljivosti te vježbe relaksacije i opuštanja mekih tkiva.
Postoji razlika u građi vezivnog tkiva s obzirom na funkciju i anatomski položaj tkiva. Tako su tetive i ligamenti građeni od gustog vezivnog tkiva, pretežno kolagenih vlakana, koji je poredan u snopove između kojih se nalaze vezivne stanice, fibrociti, fibroblasti i neizdiferencirane mezenhimalne stanice. Vezivno tkivo zglobnih čahura, periartikularno tkivo, tkivo fascije, subkutano tkivo, mišićno tkivo (perimizij, epimizij, endomizij) i živčano tkivo (epineurij, perineurij, endoneurij) građeno je od rijetkog ili rahlog veziva u kojem prevladavaju elastična vlakna.
Kolagena vlakna u tetivama raspoređena su linijski u smjeru njihove uzdužne osi odnosno u smjeru djelovanja mišićne sile. Kolagena vlakna se udružuju u manje snopove. Ligamenti su građeni slično, a jedina razlika je u tome da je raspored kolagenih vlakana i stanica u ligamntu manje pravilan. Fibrociti su zvjezdoliki, poredani su između kolagenih snopova, a nastavcima se šire između snopova kolagenih vlakana. Time još više povećavaju čvrtoću vezivnog tkiva. Takav raspored omogućuje rastezanje snopova kolagenih vlakana pri mišićnoj kontrakciji.
Tvar koja ispunjava prostore između vlakana i stanica naziva se osnovna međustanična amorfna supstancija koja ima važnu ulogu u funkciji vezivnog tkiva. Sastoji se od mukopolisaharida i hijaluronske kiseline vezane za bjelančevine. Osnovna supstancija vezivnog tkiva povezuje vezivna vlakna čiji se spoj ili hvatište može mijenjati uslijed djelovanja produžene tenzije ili uslijed djelovanja produženog kontakta. Opaženo je da se kolagen vrlo brza stvara u području ozljede, već nakon 24 sata. Razvije li se gusto vezivno tkivo na tim mjestima, otpor kontarkciji je vrlo velik i značajan.

Ako se za vrijeme zacijeljivanja rane odvija pokret, razvije se funkcijsko vrijedno areolarno vezivno tkivo. Ako rana zacijeljuje u imobilizaciji, stvara se ožiljak građen od gustog ili fibroznog nefunkcionalnog vezivnog tkiva. U tkivima koja su imobilizirana edemom također se stvara gusto vezivno tkivo.
Izostankom fiziološke pokretljivosti zgloba i mekih tkiva zbog kontrakture, fibroze ili imobilizacije, nepovoljno utječe na zglobnu hraskavicu i druga tkiva. Sinovijalna tekućina ima važnu ulogu u prijenosu hranjivih i metaboličkih supstancija u zglobu, a ta funkcija je istovremeno u velikoj međusobnoj zavisnosti sa mobilnošću zgloba.

U imobiliziranom zglobu ta je funkcija zakočena što dovodi do smanjenja ili blokiranja metabolizma i anaboličkih procesa u stanicama vezivnog tkiva i hrskavice. Posljedica toga je razvijanje degeneracije i gubitak hrskavičnog matriksa.

 

 

Dejan Subota

 

(izvor teksta: Prof. Dr. Sc. Ivo Jajić: Specijalna fizikalna medicina)

Gimnastičarski ručni zglob

Gimastičarski ručni zglob nastaje ako se puno puta ponavljaju pokreti dorzifleksije u ručnom zglobu i kada se ti pokreti izvode pod opterećenjem (vježbe na ručama i gredi). Ti pokreti dovode do pojave sindroma sraza na dorzalnoj strani radiokarpalnog zgloba. To izaziva čestu bol u ručnom zglobu.

Sindrom sudaranja u ručnom zglobu ima višestruku važnost. Dok pojava simptoma i boli uzrokuju prestanak aktivnosti i nemogućnost vježbanja, važno je i da se ne isključe i drugi faktori koji mogu izazvati bol u ručnom zglobu (npr. Prijelom kostiju karpusa). Ukoliko simptomi duže traju, dolazi do ograničenja dorzifleksije koja postaje i bolna te onemogućava aktivnosti svakodnevnog života.
Kod kliničkog pregleda nalazi se bol na dorzalnoj strani radiokarpalnog zgloba koja se može provocirati snažnom dorzifleksijom šake. Često se nalazi i bolna ograničenost dorzalne fleksije šake. Radiološka dijagnostika nam pomaže u diferencijalnoj dijagnozi sindroma sraza i to prije svega prijeloma kostiju karpusa te subluksacije os lunatum. Scintigrafija nam pomaže u diferencijalnoj dijagnozi prijeloma zamora i stres frakture. Scintigrafija se preporuča ako simptomi traju 2 tjedna nakon početka liječenja.
Liječenje podrazumijeva mirovanje, krio terapiju, vježbe istezanja i mobilizaciju ručnog zgloba ili posebno bandažiranje ručnog zgloba. Cilj rehabilitacije je jačanje mišića fleksora ručnog zgloba kako bi postiglo ograničenje dorzifleksije ručnog zgloba.
Odmor i simptomatska terapija dovode do prestanka simptoma.

Dejan Subota

Trkačka potkoljenica

Trkačka potkoljenica podrazumijeva bolna stanja u području potkoljenice prilikom trčanja u području od koljena do nožnog zgloba osim bolova u m. Triceps surae i bolnih stanja Ahilove tetive. Uzroci nastanka trkačke potkoljenice posljedica su dužih napora te ju ubrajamo u skupinu sindroma prenaprezanja. Javlja se najčešće kod sportaša trkača i hodača (sportsko hodanje).
Najčešći uzroci nastanka trkačke potkoljenice su:
1) Prijelom zamora tibije
2) Kronični sindrom fascijalnog prostora
3) Periostitis tibije
4) Sindrom m. Tibialis posteriora

Tegobe nastaju zbog pogreške u treningu, anatomskih defekata, loše sportske obuće ili loše podloge na kojoj se trenira. Vodeći simptom je bol koja se javlja nakon trčanja (moguće i tijekom trčanja), a kasnije se bol počinje javljati i na samom početku trčanja. Ukoliko se ne reagira nego nastavi sa opterećenjima, bol postaje toliko jaka i učestala da ometa i normalan hod.
Lokalizacija boli je na potkoljenici, javlja se bol na palpaciju te otok u području potkoljenice.
Terapija se provodi korištenjem leda (krio terapija), vježbama istezanja i jačanja muskulature te preventivno izbjegavanje uzroka nastanka boli i upale. Ukoliko se bol javlja kod normalnog hoda i ometa obavljanje svakodnevnih aktivnosti, potrebno je rasteretiti donje ekstremitete koristeći hodalice ili štake tijekom hoda. Kada su uzroci nastanka trkačke potkoljenice anatomske deformacije, iste treba kirurški odstraniti ukoliko je moguće.

Sindrom m. Tibialis posteriora karakterizira bol koja se javlja na medijalnoj strani potkoljenice iza medijalnog ruba tibije u srednjoj i distalnoj trećini potkoljenice.

Periostitis tibije je stanje nadražaja periosta na prednjoj plohi tibije koja je osjetljiva na palpaciju, otok i zadebljanje na prednjoj strani tibije.

Kod kroničnog prednjeg fascijalnog prostora potkoljenice bol se javlja na lateralnoj strani tibije, javlja se otok uz parestezije nožnog palca i 2. prsta pripadajućeg stopala te oslabljena funkcija mišića prednje skupine potkoljenice. Ukoliko klasično liječenje ne daje pozitivne rezultate, ali uvijek kod hitnih stanja, primjenjuje se fasciotomija. Nakon fasciotomije sportaš je spreman za sportske aktivnosti 3 tjedna nakon operacije.

Dejan Subota

Drvene wc školjke mogu uzrokovati dermatitis

Drvene wc daske u kombinaciji sa agresivnim sredstvima za čišćenje su vjerojatno glavni razlog ponovnog javljanja dermatitisa kod djece. S obzirom da se smatralo da se ta bolest iskorijenila, mnoga djeca u SAD-u su godinama bila liječena bez prave dijagnoze, a ponekad vjerojatno i na potpuno pogrešan način. Pedijatri u SAD-u opravdanje u krivo postavljene dijagnoze nalaze u tome da se ta bolest smatrala dijelom prošlosti te se mlađi liječnici nisu nikada s njom sreli u svojoj praksi.

Dermatitis se javlja na gluteusima i na preponama te može uzrokovati bolna oštećenja kože sa pojavom jakog svraba.
Bolest je prvi puta opisana 1927. godine.  U to vrijeme, mnogi ljudi su bili konstano izloženi riziku zbog kombinacije drvenih wc školjki i agresivnig sredstava za čišćenje. U periodu od 1980. do 1990. mnoge javne ustanove, ali i mnoge obitelji u svojim domovima, promijenile su drvene wc školjke u plastične. Također, navlake za wc školjke su postale puno pristupačnije tako da je u tom periodu naglo pao broj oboljelih od te bolesti.
Međutim, u posljednje vrijeme je postalo moderno imati u kući wc školjke načinjene od skupocjenog drva, ali i upotreba jačih i agresivnijih sredstava za čišćenje.
Da bi se spriječilo nastajanje dermatitisa, liječnici preporučaju sljedeće:
- Upotrebljavajte zaštitnu navlaku na javnim wc-ima, uključujući i bolnice i škole
- Ukoliko imate drvene wc školjke, zamijenite ih plastičnima
- Izbjegavajte agresivna sredstva za čišćenje

Dejan Subota

(izvor teksta: www.medscape.com)

Slijedeća stranica »