Prednja dislokacija ramena

Simptomi: jaka, nagla bol na prednjoj strani ramena sa deformitetom i oteklinom. Javlja se nakon izrazite i snažne vanjske rotacije nadlaktice i/ili nakon abdukcije nadlaktice. Prednja dislokacija ramena spada među najčešće ozljede u sportu (85-90%). Pokreti ruke su bolni pa pacijent ruku drži u „Napoleonskom položaju“.
Etiologija: ozljeda se vrlo često javlja kao posljedica direktne traume ramena ili kod pada. Česta je ozljeda u ragbiju, hokeju na ledu, biciklizmu i jahanju. Kod prve dislokacije potrebna je jaka sila, dok se kod ponavljanih dislokacija radi o puno manjoj sili koja može izazvati ozljedu. Prednja dislokacija uzrokuje rupturu prednje i donje plohe labrum glenoidale, Hill Sachs leziju na stražnjoj gornjoj plohi glave humerusa.
Pretrage: RTG snimka u više projekcija omogućuje nam detaljnu analizu i da utvrdimo stupanj dislokacije. Također, RTG snimka nam je važna kako bismo isključili frakturu nadlaktične kosti. MR najčešće nije potrebna u akutnoj fazi, ali se može koristiti kao dijagnostička metoda kod velikih trauma kako bi se ustanovile pridružene ozljede.
Tretman: kod prve dislokacije, najčešće kod mladih sportaša, potrebno je učiniti relaksaciju i repoziciju. To se izvodi obično pod anestezijom. Iznimka je ako je liječnik educiran za specijalnu manipulaciju.
Starost sportaša igra važnu ulogu u određivanju tretmana. Ragbi igrač mlađi od 25 godina će morati biti kirurški obrađen nakon koje slijedi 4-6 mjeseci rehabilitacije. Kod iste ozljede kod 40-godišnjeg trkača biti će dovoljne vježbe stabilizacije pod nadzorom fizioterapeuta. U starijoj populaciji često dolazi do pridruženih ozljeda okolnih mekih tkiva koje mogu zahtjevati kiruršku obradu. Rizik ponovne dislokacije kod mladih sportaša nakon operativnog zahvata je 5-10%, dok je za istu ozljedu koja nije kirurški liječena rizik ponovne ozljede gotovo 100%.
Dozvoljene aktivnosti: vožnja bicikla i aktivnosti u vodi su dozvoljene, ali sa naglaskom da plivanje treba izbjegavati prva 3 mjeseca. Ostale aktivnosti u vodi su dozvoljene (npr. aqua aerobic sa vježbama za trup i noge). Trčanje također treba izbjegavati zbog bolnosti ramena. Rehabilitacija prva 3 mjeseca treba biti usmjerena prema povratku punog opsega pokreta, vježbama pravilnog posturalnog seta i stabilizaciji lopatice. Sljedeća 3 mjeseca se pristupa funkcionalnom treningu.
Diferencijalna dijagnoza: fraktura koja se mora isključiti RTG snimkom. Općenita i višesmjerna nestabilnost zgloba je komplikacija na koju je potrebno upozoriti prije operacije.
Prognoze: od odlične do dobre, zavisno o težini ozljede. Ponavljane dislokacije mogu uzrokovati pojavu osteoartritisa u budućnosti.

Dejan Subota

Plantarni fascitis

Plantarni fascitis je bolest donjeg dijela petne kosti koja nastaje kao posljedica oštećenja plantarne fascije koja dovodi do djelomičnog ili potpunog puknuća njezinih vezivnih niti.
Polazište plantarne fascije je kao gusta bjeličasta masa na prednjem rubu petne izbočine i lepezasto se širi u distalnom dijelu. Kod hoda, pri dodiru stopala sa podlogom, plantarna se fascija isteže zbog dorzifleksije stopala u gležnju. Ona svojim istezanjem stabilizira metatarzalni zglob i čini stopalo pripravnim za apsorpciju reaktivne sile podloge.  Druga uloga odvija se za vrijeme odraza noge od podloge. Težina se zbog inercije prenosi na prednji dio stopala i podiže petu uz opružanje prstiju. To uzrokuje pasivno istezanje fascije koja podiže uzdužni stopalni luk – efekt dizalice.
Plantarni fascitis se prikazuje kao bolno stopalo odnosno bolnost petne kosti. Smatra se da je bol pete posljedica iritacije medijalne grane kalkaneusa, živca ili kompresivne neuropatije motorne grane živca zam. Abductor mlog prsta. Važno je razlikovati plantarni fascitis od drugih uzroka bolne pete. Kod toga je važna lokalizacija i značaj boli. Kod plantarnog fascitisa najjača bol se osjeti na medijalnoj strani petne kvrge. Bol je prisutna na početku aktivnosti, smanjuje se u tijeku aktivnosti, a pojačava nakon. Karakteristično je da se bol javlja rano ujutro, a već nakon par koraka nestane.
Dijagnosticira se kliničkom slikom, radiološki i scintigrafski.
Javlja se kao unilateralna ili bilateralna bolest. Najviše obolijevaju muškarci srednje životne dobi odnono osobe koje često obavljaju aktivnosti u kojima prevladava izvođenje maksimalne plantarne fleksije s metatarzofalangealnom dorzifleksijom (gimnastičari, baletani, trkači)
Upalni proces se kontrolira lokalnom terapijskom mjerom. Provodi se krioterapija zahvaćenog mjesta nekoliko puta dnevno, terapija UZV-om, galvanska stimulacija i masaža trenjem. Dobre rezultate daje i naizmjenična primjena leda i UZV ili izmjenične kupke tople i hladne vode. Preporuča se nošenje ortopedskih uložaka, vježbe istezanja plantarne fascije, Ahilove tetive, m. Gastrocnemiusa, m. Soleusa i mišića stopala.
Kirurško liječenje se primjenjuje samo ako i nakon svih terapijskih mjera ne dolazi do poboljšanja i tegobe egzistiraju oko godinu dana. Tada se kirurški odstrani koštani petni izdanak ako je on uzrok plantarnog fascitisa. Najbolje rezultate liječenja plantarnog fascitisa pokazali su zahvati fasciotomije proksimalnog dijela plantarne fascije.

Dejan Subota