Gimnastičarski ručni zglob

Gimastičarski ručni zglob nastaje ako se puno puta ponavljaju pokreti dorzifleksije u ručnom zglobu i kada se ti pokreti izvode pod opterećenjem (vježbe na ručama i gredi). Ti pokreti dovode do pojave sindroma sraza na dorzalnoj strani radiokarpalnog zgloba. To izaziva čestu bol u ručnom zglobu.

Sindrom sudaranja u ručnom zglobu ima višestruku važnost. Dok pojava simptoma i boli uzrokuju prestanak aktivnosti i nemogućnost vježbanja, važno je i da se ne isključe i drugi faktori koji mogu izazvati bol u ručnom zglobu (npr. Prijelom kostiju karpusa). Ukoliko simptomi duže traju, dolazi do ograničenja dorzifleksije koja postaje i bolna te onemogućava aktivnosti svakodnevnog života.
Kod kliničkog pregleda nalazi se bol na dorzalnoj strani radiokarpalnog zgloba koja se može provocirati snažnom dorzifleksijom šake. Često se nalazi i bolna ograničenost dorzalne fleksije šake. Radiološka dijagnostika nam pomaže u diferencijalnoj dijagnozi sindroma sraza i to prije svega prijeloma kostiju karpusa te subluksacije os lunatum. Scintigrafija nam pomaže u diferencijalnoj dijagnozi prijeloma zamora i stres frakture. Scintigrafija se preporuča ako simptomi traju 2 tjedna nakon početka liječenja.
Liječenje podrazumijeva mirovanje, krio terapiju, vježbe istezanja i mobilizaciju ručnog zgloba ili posebno bandažiranje ručnog zgloba. Cilj rehabilitacije je jačanje mišića fleksora ručnog zgloba kako bi postiglo ograničenje dorzifleksije ručnog zgloba.
Odmor i simptomatska terapija dovode do prestanka simptoma.

Dejan Subota

Trkačka potkoljenica

Trkačka potkoljenica podrazumijeva bolna stanja u području potkoljenice prilikom trčanja u području od koljena do nožnog zgloba osim bolova u m. Triceps surae i bolnih stanja Ahilove tetive. Uzroci nastanka trkačke potkoljenice posljedica su dužih napora te ju ubrajamo u skupinu sindroma prenaprezanja. Javlja se najčešće kod sportaša trkača i hodača (sportsko hodanje).
Najčešći uzroci nastanka trkačke potkoljenice su:
1) Prijelom zamora tibije
2) Kronični sindrom fascijalnog prostora
3) Periostitis tibije
4) Sindrom m. Tibialis posteriora

Tegobe nastaju zbog pogreške u treningu, anatomskih defekata, loše sportske obuće ili loše podloge na kojoj se trenira. Vodeći simptom je bol koja se javlja nakon trčanja (moguće i tijekom trčanja), a kasnije se bol počinje javljati i na samom početku trčanja. Ukoliko se ne reagira nego nastavi sa opterećenjima, bol postaje toliko jaka i učestala da ometa i normalan hod.
Lokalizacija boli je na potkoljenici, javlja se bol na palpaciju te otok u području potkoljenice.
Terapija se provodi korištenjem leda (krio terapija), vježbama istezanja i jačanja muskulature te preventivno izbjegavanje uzroka nastanka boli i upale. Ukoliko se bol javlja kod normalnog hoda i ometa obavljanje svakodnevnih aktivnosti, potrebno je rasteretiti donje ekstremitete koristeći hodalice ili štake tijekom hoda. Kada su uzroci nastanka trkačke potkoljenice anatomske deformacije, iste treba kirurški odstraniti ukoliko je moguće.

Sindrom m. Tibialis posteriora karakterizira bol koja se javlja na medijalnoj strani potkoljenice iza medijalnog ruba tibije u srednjoj i distalnoj trećini potkoljenice.

Periostitis tibije je stanje nadražaja periosta na prednjoj plohi tibije koja je osjetljiva na palpaciju, otok i zadebljanje na prednjoj strani tibije.

Kod kroničnog prednjeg fascijalnog prostora potkoljenice bol se javlja na lateralnoj strani tibije, javlja se otok uz parestezije nožnog palca i 2. prsta pripadajućeg stopala te oslabljena funkcija mišića prednje skupine potkoljenice. Ukoliko klasično liječenje ne daje pozitivne rezultate, ali uvijek kod hitnih stanja, primjenjuje se fasciotomija. Nakon fasciotomije sportaš je spreman za sportske aktivnosti 3 tjedna nakon operacije.

Dejan Subota

Plivačko koljeno

Kod plivača koji plivaju prsnim stilom, često se javlja bol s medijalne strane koljena. Od tuda i naziv plivačko koljeno.
Smatra se da je plivačko koljeno entezitis medijalnog kolaterlnog ligamenta na njegovom proksimalnom hvatištu na femuru, a nastaje zbog ponavljanog istezanja tog hvatišta. Bol je često lokalizirana i na donjem dijelu medijalne fasete patele.
Kao uzrok boli navodi se zadebljanje medijalne parapatelarne plike. Kinematografske analize plivanja pokazale su da je uzrok nastanka plivačkog koljena nepravilna tehnika. Smatra se da nastanak plivačkog koljena ovisi o veličini abdukcije zglobova kuka u početnom zamahu nogama – nedovoljna ili prekomjerna abdukcija dovodi do valgus stresa i prekomjerne rotacije potkoljenice u kasnijoj fazi zamaha.
Simptomi plivačkog koljena obično se javljaju 3 godine nakon prestanka aktivnog treniranja.najčešće su zahvaćena oba koljena. U početku se bol javlja samo kod plivanja, a kasnije i kod hoda uz stepenice ili prilikom dizanja sa stolice.
Najbolje i najuspješnije liječenje je zapravo ispravljanje pogrešaka u tehnici, drugim riječima prevencija. Prije početka plivanja prsnom tehnikom treba se dobro zagrijati, a prije i poslije treninga provoditi vježbe istezanja i jačanja. Od terapija primjenjuje se krioterapija.

Dejan Subota

Pregled kod ozljeda koljena

Kod pacijenata kod kojih se sumnja na ozljedu koljena, neki od testova koji se najčešće izvode su Lachmanov test, Test prednje ladice, Pivot test i McMurray test. Kako bi se došlo do zaključka koji od testova su najbolji za dijagnostiku ozljede koljena, učinjeno je sistematsko istraživanje. Uspoređivali su se rezultati dobiveni izvođenjem gore navedenih testova i rezultati koji su se dobili artroskopijom koljena.

Rezultati istraživanja su pokazali da je pozitivan Lachmanov test ili pozitivan Pivot test snažan dokaz postojanja ozljede prednjeg križnog ligamenta dok se negativnim rezultatom Lachmanovog testa ne može 100 % isključiti nepostojanje ozljede prednjeg križnog ligamenta. Iako se gotovo uvijek i najviše koristi Test prednje ladice, istraživanje je pokazalo da je taj test davao najmanje točne rezultate kod ozljede prednjeg križnog ligamenta.
Istovremeno je kod ozljede meniska, najbolje i njtočnije rezultate davao McMurray test.

Radiološka obrada pacijenta, iako se učestalo koristi, također nije dala neke značajnije rezultate. U praksi se koriste 2 pravila koja govore kada i tko treba ići na radiološku obradu:
1) Pittsburgh Knee Rule – preporuča da se radiološka obrada napravi svim pacijentima kojima je do ozljede došlo zbog pada ili udarca, svim osobama mlađim od 12 godina i svim osobama starijim od 50 godina te svim osobama koje ne mogu napraviti 4 normalna koraka.
2) Ottawa Knee Rule – preporuča da se radiološka obrada napravi svim pacijentima koji su stariji od 55 godina, svima koji osjete bol na dodir i pritisak u području glave fibule, svima koji osjete bol na dodir i pritisak u području patele (izolirana bol patele), svim pacijentima koji ne mogu napraviti fleksiju potkoljenice od 90° i svima koji ne mogu napraviti 4 normalna koraka.
Uspoređujući rezultate i preciznost dobivenih rezultata primjenjujući ta 2 pravila, zaključak je da se Ottawa Knee Rule ne bi smio primjenjivati u pedijatriji. Pittsburgh Knee Rule se pokazao puno adekvatnijim za primjenu kod ozljeda u dječjoj dobi.

Zaključak je da bi se radiološka obrada kod sumnje na ozljedu koljena kod djece mlađe od 12 godina trebala uvijek provoditi. Što se tiče testova, Lachmanov test i Pivot test su se pokazali kao najbolji kod ozljeda prednjeg križnog ligamenta dok je McMurray test dao najbolje rezultate kod ozljeda meniska. McMurray test je dao bolje i preciznije rezultate čak i od MR (MR je pokazala da nema ozljede meniska, dok je McMurray test bio pozitivan. Kasnija artroskopija koljena je pokazala da je ipak došlo do ozljede meniska).

Dejan Subota

Liječenje sindroma prenaprezanja

Liječenje sindroma prenaprezanja općenito je neoperativno, a samo u iznimnim slučajevima kirurški. S neoperativnim liječenjem treba započeti što ranije, već od pojave prvih simptoma. Tu se najčešće griješi jer se prvim simptomima ne pridaje dovoljno pozornosti i nastavlja se vježbati jednakim intenzitetom.
Potrebno je ublažiti bol, a kontrola upale pospješuje cijeljenja. Prvo se kratkotrajno treba prestati s aktivnostima koje su dovele do pojave simptoma, aplicirati led na zahvaćeni dio, provoditi vježbe istezanja zhvaćene grupe mišića odnosno provoditi jačanje zahvaćene grupe mišića i ukloniti predisponirajuće faktore  (podloga, pogrešna obuća, neprikladan trening i greške u treningu,…).
Mišljenja oko prestanka s aktivnosti su podijeljenja – dok jedni liječnici zagovaraju potpuni prekid aktivnosti s pojavom prvih simptoma, drugi liječnici smatraju da je dovoljno smanjiti intenzitet aktivnosti, ponajprije aktivnosti koje su dovele do pojave simptoma.
U uznapredovalom stadiju potrebno je napraviti prekid aktivnosti u trajanju od 3-4 tjedna (u tom periodu osoba se može baviti alternativnim treningom – plivanjem, vožnjom bicikla,…). krio terapija tj. primjena leda će smanjiti bol smanjujući provodljivost osjetnih živaca te će smanjiti upalnu reakciju uzrokujući vazokonstrikciju. Osnova liječenja su vježbe istezanja i to pasivne vježbe istezanja. Kod vježbi istezanja potrebno je obratiti pozornost da se osoba pridržava svih pravila koja vrijede za vježbe istezanja općenito. Vježbe istezanja smanjuju mišićno tetivnu napetost, poboljšavaju prokrvljenost u području mišićno tetivne funkcionalne jedinice, povećanje opsega pokreta, povećanje fleksibilnosti.
Kirurško liječenje se primjenjuje kada su sve ostale metode iscrpljene i nisu dale zadovoljavajući rezultat. Tada se kirurški odstranjuje bolesno ožiljkasto tkivo, degenerativno tkivo i/ili kalcifikati. Ponekad se moraju odstraniti i uzroci nastanka prenaprezanja poput luka petne kosti. Poslije zahvata potrebno je provoditi postoperativnu rehabilitaciju.
Najvažnije od svega je provoditi mjere prevencije nastanka sindroma prenaprezanja. Tu u prvom redu spadaju vježbe istezanja, ispravljanje grešaka u treningu, pažljiv odabir podloge za igru/trening kao i pravilna, adekvatna obuća.

Dejan Subota