Lumbalni bolni sindrom

Bolovi u leđima (lumbago, lumbalgija) su danas najčešći uzrok posjeta liječniku, a po nekim statističkim pokazateljima, čak 90% stanovništva je barem jednom u životu bolovalo od križobolje. Danas je najčešće u upotrebi naziv „Lumbalni bolni sindrom“. U nekim knjigama i medicinskim časopisima, lumbalni bolni sindrom se naziva i „bolest civilizacije“.
 
Lumbalni bolni sindrom označava naglu i jaku bol u području slabinske (lumbalne) kralježnice koju prati i smanjena pokretljivost. Postoje razni uzroci pojave lumbalnog bolnog sindroma – zbog degenerativnih promjena na diskovima lumbalne kralježnice, prirođene i stečene anomalije diskove, upala, trauma, tumori, osteoporoza te možda i najčešći uzrok a to je loše držanje odnosno mehanički uzroci (loše držanje, skolioza, fizički napori, nepravilno dizanje tereta, oslabljena muskulatura leđa, anomalije stopala – ravna stopala).
 

Lumbalni bolni sindrom se može podijeliti na akutni i kronični što ponajviše ovisi o samom uzroku pojave sindroma ali i svijesti same osobe i njezinoj volji i želji da odmah potraži stručnu pomoć i što ranije započne s procesom liječenja i rehabilitacije.
U akutnoj fazi je potrebno provesti strogo mirovanje koje može trajati nekoliko dana, zavisno o jačini bolova i simptoma. Olakšanje i smanjenje bolova se osjeti već nako 2-3 dana mirovanja. Tijekom mirovanja, nije dopušteno nikakvo naprezanje te se ne preporuča niti izvoditi dijagnostičke pretrage i testove koji bi mogli zahtijevati veće fizičko naprezanje. Za vrijeme mirovanja, osoba zauzima položaj u kojem se najugodnije osjeća i u kojem je bol najmanja. Većini ljudi odgovara tzv. Williamsov položaj na leđima, s nogama svinutim pod kutom od 90 stupnjeva u koljenima i kukovima, a s podmetnutim jastucima ispod koljena). No, to može biti i položaj na boku, s jastukom među koljenima, ako to osobi smanjuje tegobe. Pacijent bi se u to prvo vrijeme trebao dizati samo zbog obavljanja nužde.
Starije osobe bi trebale tijekom mirovanja raditi vježbe disanja kako bi se spriječio nastanak upale pluća te vježbe za cirkulaciju donjeg dijela tijela (noge) kako bi se spriječio nastanak venske tromboze u nogama.
 
Nakon mirovanja potrebno je započeti s procesom rehabilitacije koji uključuje vježbe istezanja skraćenih mišića i vježbe jačanja oslabljenih mišića, elektroterapija, akupunktura, magnetoterapija i masaža (napomena: masažu mora izvoditi stručna osoba, nikako priučeni maser!). Ukoliko je došlo i do pritiska na živac, potrebno ga je regenerirati.
Svakako moramo spomenuti i ona koja zahtijevaju brzu i hitnu kiruršku intervenciju jer u protivnom mogu ostaviti trajne posljedice na zdravlje pacijenta. Tu se svakako radi o akutnim bolnim stanjima kralježnice koja su praćena velikim neurološkim deficitima, npr. kljenuti (oduzetost) stopala ili pak smetnjama mokrenja i/ili defekacije. Tu se radi o velikom pritisku na živce i na leđnu moždinu te pacijent i liječnik moraju djelovati brzo, kako ne bi nastupila trajna oštećenja.
 
Na kraju, važno je napomenuti da se lumbalni bolni sindrom može spriječiti redovitim vježbanjem, plivanjem i pravilnim držanjem, sjedenjem i pravilnim dizanjem tereta.

Dejan Subota

Vježbe za vratnu kralježnicu i rameni obruč

Vježbe se izvode stojeći pred ogledalom
1. Podizati ispružene ruke iznad glave uz uzdah, spuštati ih uz izdah
2. Raširiti ruke, okrenuti dlanove prema gore pa spojiti dlanove iznad glave, zatim spustiti ruke nazad do razine ramena, dlanove okrenuti dolje i spustiti ruke
3. Raširiti ruke do razine ramena i spojiti dlanove iza lopatica, raširiti ruke ipa zamijeniti dlanove, opet raširiti ruke i spustiti ih uz tijelo
4. Ukrižiti prste iza leđa pa istezati ruke i glavu prema nazad
5. Ukrižiti prste iza leđa pa kliziti tako spojenim dlanovima uz leđa i niz leđa

Vježbe se izvode sa štapom  stojeći pred ogledalom
1. Uhvatiti štap u razini trupa pa ispruženih ruku podizati štap iznad glave
2. Uhvatiti štap u razini trupa pa ispruženih ruku podizati štap iznad glave, staviti ga iza glave i vratiti u početni položaj
3. Ispred sebe uhvatiti štap za krajeve i podizati ga u stranu i gore (ruka koja ide gore mora ostati ispružena, a trup ne naginjati)
4. Iza leđa uhvatiti štap za krajeve i podizati ga u stranu i gore (ruka koja ide gore mora ostati ispružena, a trup ne naginjati)
5. Iza leđa uhvatiti štap u razini trupa tako da su palčevi prema van pa istezati prema straga ruke i glavu
6. Iza leđa uhvatiti štap u razini trupa tako da su palčevi prema van pa kliziti štapom uz leđa i niz leđa

Statičke vježbe za vratnu kralježnicu
- Prije početka vježbanja obavezno se posavjetovati sa liječnikom. Statičke vježbe su kod nekih pacijenata kontraindicirane
- Vježbe se izvode pred ogledalom, na stolici bez naslanjanja
- Prvi se dan svaka vježba izvodi 5 ponavljanja, a kasnije se svaki dan izvodi jedno ponavljanje više. Najveći broj ponavljanja je 10
1. Staviti dlanove sa ukriženim prstima na čelo pa glavu gurati naprijed 2 sekunde a rukama ne dozvoliti pokret
2. Staviti dlanove sa ukriženim prstima na desnu stranu lica pa glavu gurati u desnu stranu 2 sekunde, a rukama ne dozvoliti pokret
3. Staviti dlanove sa ukriženim prstima na lijevu stranu lica pa glavu gurati u lijevu stranu 2 sekunde, a rukama ne dozvoliti pokret
4. Staviti dlanove sa ukriženim prstima iza glave pa glavu gurati prema nazad 2 sekunde, a rukama ne dozvoliti pokret

Dejan Subota

(vježbe izradile i pripremile kolgice i kolege fizioterapeuti K.B. Sestara Milosrdnica u Zagrebu)

Vježbe kod osteoporoze

Prilikom izvođenja vježbi, treba obratiti pažnju na slijedeće:
- Pacijentu treba pristupiti individualno i s obzirom na procijenu prilagoditi vježbu
- Vježbe se ponavljaju 5-10 puta, ovisno o dnevnom statusu pacijenta
- Za sve vježbe vrijedi: duboki udah na nos prilikom izvođenja pokreta te izdah na usta prilikom vraćanja u prvobitan položaj

Početni položaj: sjedeći pred ogledalom bez naslanjanja
1. Glavu savijati naprijed-nazad
2. Raotirati glavu u lijevu, a zatim u desnu stranu
3. Podizati ramena prema glavi/ušima i polagano ih spuštati
4. Prekrižiti dlanove iza glave te širiti i skupljati laktove
5. Primiti se za laktove i podizati ruke iznad glave
6. Postaviti ruke u slovo U. Spuštati podlaktice i vraćati ih nazad
7. Postaviti ruke u slovo U. Zategnuti lopatice i laktove unazad, a zatim spojiti podlaktice ispred glave
8. Saviti lakat lijeve ruke i gurati ga ravno iza, a desnu ruku ispužiti iznad glave i istezati ju kao da želimo nešto dohvatiti. Raditi obje ruke naizmjenično
9. Pritiskati dlan o dlan u visini prsiju
10. Primiti se za prste u visini prsiju. Vući laktove svaki u svoju stranu
11. Ruke su ispružene u stranu u visini ramena. Dlanovi su prema van. Savijati ruke u laktovima, stisnuti prste u šake i doticati ramena šakama
12. Jedna ruka je ispružena u stranu, dlan je ispružen prema van. Druga ruka je savijena u laktu i prsti su joj stisnuti u šaku. Naizmjenično mijenjati položaje

Početni položaj: na leđima
1. Stopala zategnuti prema sebi i tiskati stopala u pod
2. Kružiti stopalima
3. Naizmjenično povlačiti pete prema sebi i od sebe po strunajči
4. Istodobno obje pete povlačiti po strunjači prema sebi i od sebe
5. Obje noge saviti u koljenu. Osloniti se na prste, a zatim na pete
6. Obje noge saviti u koljenima. Jednu nogu ispružiti u razini drugog koljena, zadržati i vratiti u savijeni položaj. Ponoviti isto i sa drugom nogom
7. Noge su ispružene. Odmicati nogu u stranu vučeći je po podlozi. Naizmjenično mijenjati noge
8. Obje noge istovremeno odmicati u stranu
9. Noge su savijene u koljenima. Naizmjenično odmicati koljena u stranu
10. Istovremeno oba koljena odmicati u stranu
11. Noge su savijene u koljenima. Istovremeno obje noge povlačiti prema prsima
12. Noge su savijene u koljenima. Stiskati loptu između koljena
13. Noge su savijene u koljenima. Stisakti loptu između koljena i istovremeno povlačiti koljena prema sebi
14. Noge su savijene u koljenima. Tiskati križa o podlogu
15. Noge su savijene u koljenima. Naizmjenično povlačiti nogu prema prsima savijajući je u kuku, koljenu i stopalu.

Početna pozicija: na trbuhu
1. Zategnuti stopala prema sebi. Osloniti se na nožne prste i podignuti koljena od podloge
2. Naizmjenično savijati koljena sa zategnutim stopalima prema sebi
3. Istovremeno savijati oba koljena i zategnuti stopala prema sebi
4. Saviti nogu u koljenu, zategnuti stopalo prema sebi i u tom položaju odizati nogu prema gore
5. Ispružiti ruke iznad glave. Istezati suprotnu ruku i suprotnu nogu
6. Ispružiti ruke iznad glave. Istezati obje ruke i obje noge istovremeno

Dejan Subota

(vježbe izradile i pripremile kolgice i kolege fizioterapeuti K.B. Sestara Milosrdnica u Zagrebu)

Sindrom prenaprezanja Ahilove tetive

Ahilova tetiva često je zahvaćena sindromom prenaprezanja. Ovisno o mjestu upale govorimo o miotendinitisu, paratenonitisu, tendinitisu ili entezitisu. Najčešće se javlja tendinitis Ahilove tetive. Javlja se kod košarkaša, nogometaša, tenisača, a često i kod rekreativaca. Ahilovu tetivu tvori tetiva mišića gastrocnemiusa i soleusa. Ahilova tetiva je najsnažnija tetiva u čovjekovom tijelu.

Upala nastaje kada prekomjerno opterećenje nadvlada tetivnu sposobnost reparacije te dolazi do upale. Često se kao uzrok upale navodi napetost Ahilove tetive. Najčešći uzrok nastanka sindroma prenaprezanja Ahilove tetive je pogreška u treningu, naglo povećanje intenziteta treninga, povećanje učestalosti treninga, neravni ili tvrdi teren te nepravilna obuća.
Upala može nastati postupno ili naglo. Upalni proces lokaliziran je 2.6 cm proksimalno od hvatišta tetive za petnu kost. Osnovni simptom je bol u tom području. Bol je vezana uz aktivnost. U početku, bol se smanjuje na početku a pojačava nakon aktivnosti. Karakteristična je bol ujutro nakon ustajanja koja nestaje nakon što se malo prohoda. Bolesnici se žale da ne mogu hodati bosi već da im odgovara obuća povišenih peta. U slučajevima kada nastane naglo, bolesnici se žale na škripanje uzduš tetive.
Dijagnosticira se radiološkom pretragom, UZV-om i MR-om.
Liječenje je najčešće neoperativno, usmjereno na smanjenje boli. Treba prestati sa sportskim aktivnostima, povisiti pete za 1-2 cm (obje pete bez obzira što je upala zahvatila samo jednu stranu), provoditi krio terapiju, vježbe istezanja i jačanja mišića. Treba djelovati i ukloniti predisponirajuće faktore (ispraviti greške u treningu, nositi pravilnu obuću, izbjegavati podlogu koja dovodi do pojave simptoma). Neoperativno liječenje provodi se kroz nekoliko mjeseci.
Kirurškim liječenjem vrši se opsežna adhezioliza, ekscizija degenerativnih promjena i plastika.

Dejan Subota

Gimnastičarski ručni zglob

Gimastičarski ručni zglob nastaje ako se puno puta ponavljaju pokreti dorzifleksije u ručnom zglobu i kada se ti pokreti izvode pod opterećenjem (vježbe na ručama i gredi). Ti pokreti dovode do pojave sindroma sraza na dorzalnoj strani radiokarpalnog zgloba. To izaziva čestu bol u ručnom zglobu.

Sindrom sudaranja u ručnom zglobu ima višestruku važnost. Dok pojava simptoma i boli uzrokuju prestanak aktivnosti i nemogućnost vježbanja, važno je i da se ne isključe i drugi faktori koji mogu izazvati bol u ručnom zglobu (npr. Prijelom kostiju karpusa). Ukoliko simptomi duže traju, dolazi do ograničenja dorzifleksije koja postaje i bolna te onemogućava aktivnosti svakodnevnog života.
Kod kliničkog pregleda nalazi se bol na dorzalnoj strani radiokarpalnog zgloba koja se može provocirati snažnom dorzifleksijom šake. Često se nalazi i bolna ograničenost dorzalne fleksije šake. Radiološka dijagnostika nam pomaže u diferencijalnoj dijagnozi sindroma sraza i to prije svega prijeloma kostiju karpusa te subluksacije os lunatum. Scintigrafija nam pomaže u diferencijalnoj dijagnozi prijeloma zamora i stres frakture. Scintigrafija se preporuča ako simptomi traju 2 tjedna nakon početka liječenja.
Liječenje podrazumijeva mirovanje, krio terapiju, vježbe istezanja i mobilizaciju ručnog zgloba ili posebno bandažiranje ručnog zgloba. Cilj rehabilitacije je jačanje mišića fleksora ručnog zgloba kako bi postiglo ograničenje dorzifleksije ručnog zgloba.
Odmor i simptomatska terapija dovode do prestanka simptoma.

Dejan Subota

Trkačka potkoljenica

Trkačka potkoljenica podrazumijeva bolna stanja u području potkoljenice prilikom trčanja u području od koljena do nožnog zgloba osim bolova u m. Triceps surae i bolnih stanja Ahilove tetive. Uzroci nastanka trkačke potkoljenice posljedica su dužih napora te ju ubrajamo u skupinu sindroma prenaprezanja. Javlja se najčešće kod sportaša trkača i hodača (sportsko hodanje).
Najčešći uzroci nastanka trkačke potkoljenice su:
1) Prijelom zamora tibije
2) Kronični sindrom fascijalnog prostora
3) Periostitis tibije
4) Sindrom m. Tibialis posteriora

Tegobe nastaju zbog pogreške u treningu, anatomskih defekata, loše sportske obuće ili loše podloge na kojoj se trenira. Vodeći simptom je bol koja se javlja nakon trčanja (moguće i tijekom trčanja), a kasnije se bol počinje javljati i na samom početku trčanja. Ukoliko se ne reagira nego nastavi sa opterećenjima, bol postaje toliko jaka i učestala da ometa i normalan hod.
Lokalizacija boli je na potkoljenici, javlja se bol na palpaciju te otok u području potkoljenice.
Terapija se provodi korištenjem leda (krio terapija), vježbama istezanja i jačanja muskulature te preventivno izbjegavanje uzroka nastanka boli i upale. Ukoliko se bol javlja kod normalnog hoda i ometa obavljanje svakodnevnih aktivnosti, potrebno je rasteretiti donje ekstremitete koristeći hodalice ili štake tijekom hoda. Kada su uzroci nastanka trkačke potkoljenice anatomske deformacije, iste treba kirurški odstraniti ukoliko je moguće.

Sindrom m. Tibialis posteriora karakterizira bol koja se javlja na medijalnoj strani potkoljenice iza medijalnog ruba tibije u srednjoj i distalnoj trećini potkoljenice.

Periostitis tibije je stanje nadražaja periosta na prednjoj plohi tibije koja je osjetljiva na palpaciju, otok i zadebljanje na prednjoj strani tibije.

Kod kroničnog prednjeg fascijalnog prostora potkoljenice bol se javlja na lateralnoj strani tibije, javlja se otok uz parestezije nožnog palca i 2. prsta pripadajućeg stopala te oslabljena funkcija mišića prednje skupine potkoljenice. Ukoliko klasično liječenje ne daje pozitivne rezultate, ali uvijek kod hitnih stanja, primjenjuje se fasciotomija. Nakon fasciotomije sportaš je spreman za sportske aktivnosti 3 tjedna nakon operacije.

Dejan Subota

Neer impingement sign – klinički test za sindrom sraza

Test se izvodi tako da terapeut stane iza pacijenta, jednom rukom imobilizira pacijentovu lopaticu, a drugom rukom prima pacijentovu ruku i gura je prema naprijed, gore i medijalno. Ukoliko se radi o sindromu sraza, pacijent će osjetiti bol u tom dijelu ramena koja će biti sve jača kako ruka ide sve više u medijalnu i horizontalnu abdukciju.

Dejan Subota

(izvor teksta: Buckup K.: Clinical tests for the musculosceletal system, 2004.)

Što je sindrom sraza i kako se liječi

Sindrom sraza definira se kao kliničko stanje pri čemu nastaje kompresija i priklještenje rotatorne manšete i tetive bicepsa između tuberculus majusa i struktura u vrhu ramena odnsono korakoakromijalnog luka. (www.medicina.hr)
Jednostavnije rečeno, javlja se upala mekog tkiva (burze – sluzne vreće i tetive) zbog učestalog sudaranja istih s koštanim lukom iznad njih.  Sindrom sraza je upalni proces koji zahvaća burzu i određene dijelove rotatorne manšete.
Najčešći razlog zbog kojega dolazi do sindroma sraza je dugotrajna aktivnost u kojoj je ruka podignuta iznad 90° s rukom u proniranom položaju (dlanom okrenutim prema dolje). Vrlo često se javlja kod sportaša (plivanje, tenis, odbojka, bacanje koplja,…) i kao profesionalna bolest (soboslikari, automehaničari, čistačice, električari,…). Od mišića, najčešće stradava tetiva m. supraspinatusa, mišića koji ima zadaću podizanja ruke i glavni je „podizač“ ruke do 30°.

Iako se sindrom sraza najčešće javlja kao posljedica dugotrajnih aktivnosti s rukama podignutim iznad 90°, sindrom sraza mogu uzrokovati i neka druga stanja odnosno bolesti. Neki od njih su sljedeći:
- artroza akromiklavikularnog zgloba
- artritis akromiklavikularnog zgloba
- ostale degenerativne bolesti akromioklavikularnog zgloba
- odlaganje kalcija u korakoakromijalnom ligamentu
- abnormalnosti u građi akromiona (ljudi s abnormalnostima u građi akromiona imaju 70% veće šanse za razvijanje sindroma sraza)
- koštani izdanci
- zadebljanje subakromijalne burze
- starenje i posljedično trošenje tetiva

Sindrom sraza je prvi definirao dr. Charles Neer koji je primjetio da sindrom sraza uzrokuje mehanička kompresija tetive m. supraspinatusa, duge tetive m. biceps brachii i subarkromijalne burze. Sva ta meka tkiva nalaze se ispod korakoakromijalnog luka.
Dr. Neer je na temelju svojih istraživanja sindrom sraza podijelio na 3 stupnja:
1 stupanj:
- javlja se kod osoba mlađih od 25 godina
- uzrok je dugotrajno ponavljanje kretnji s rukom podignutom iznad 90°
- lokalizirani edem s pojavom boli na hvatištu m. supraspinatusa i prednjem dijelu akromiona
- bol se javlja kod podizanja ruke između 60°-119°
- bol se pojačava kod pokreta s manualnim otporom
- mišićni test ukazuje na mali gubitak snage
- pozitivan Neer ili Hawkins-Kennedy test
- rendgenska slika bez promjena
- proces je reverzibilan: stanje se najčešće popravlja nakon mirovanja, modifikacije pokreta i rehabilitacije

2. stupanj:
- najčešće se javlja kod osoba starih između 25.-40. godine života
- uzrok je dugotrajno ponavljanje kretnji s rukom podignutom iznad 90°
- mnogi simptomi su slični kao i u 1. stupnju
- bol je jača nego u 1. stupnju, pokreti su bolniji i javlja se i bol tijekom spavanja
- opseg pokreta je smanjen
- rendgenska snimka pokatuje osteofite ispod akromiona i degenerativne promjene akromioklavikularnog zgloba
- za oporavak nije dovoljan samo odmor, potrebna je dugotrajna rehabilitacija

3. stupanj:
- najčešće se javlja kod osoba starijih od 40. godina koji su u prošlosti bolovali od kroničnog tendinitisa (upale tetive)
- mnogi simptomi slični kao i u 2. stupnju
- ruptura rotatorne manšete je često manja od 1 cm
- pasivan i aktivan pokret su ograničeni
- na rendgenskoj snimci može se vidjeti labilnost zglobne čahure s pojavom s nestabilnošću ramena u više smjerova
- atrofija m. infraspinatusa i m. supraspinatusa zbog neupotrebe
- lječenje je operativno

Rehabilitacijski proces uključuje postepeno vraćanje normalne biomehanike ramenog zgloba kako bi se osiguralo dovoljno prostora ispod korakoakromijalnog luka tijekom aktivnosti s rukama podignutim iznad 90°.
Glavni cilj rehabilitacijskog procesa je jačanje mišića, aktivnih stabilizatora ramena i nadlaktične kosti tijekom aktivnosti, posebno mišiće rotatorne manšete koji se nalaze s donje strane kako bi se mogli oduprijeti snazi m. deltoideusa tijekom njegove kontrakcije. M. supraspinatus treba ojačati kako bi pomogao u spuštanju glave nadlaktične kosti u glenoidnu jamu tijekom podizanja ruke. Vanjski rotatori, m. infraspinatus i m. teres minor, općenito su slabiji od unutarnjih rotatora u koncentričnim kontrakcijama, ali su snažniji u ekscentričnim kontrakcijama, te ih treba jačati kako bismo izbalasnirali mišićnu jakost unutarnjih i vanjskih rotatora.
Vanjski rotatori i stražnja strana zglobne čahura su skraćeni te ih treba istezati. Istovremeno treba biti oprezan kod istezanja unutarnjih rotatora i prednje strane zglobne čahure jer u tom dijelu najčešće postoji slabost mišića i zglobne čahure.
Jačanje mišića nogu i mišića trupa važno je da bi se smanjio stres na rame i ruku tijekom bacačkih aktivnosti. Ne smijemo zaboraviti i jačanje stabilizatora lopatice koji su važni za normalan i nesmetan pokret kod podizanja ruke iznad 90°.

U samom početku rehabilitacijskog procesa, cilj je smanjiti bol korekcijom pokreta, terapeutskim vježbama, primjenom elektroterapije, krioterapije, terapijskog UZV-a i nesteroidnim protuupalnim lijekovima po potrebi. Aktivnost koja je izazvala sindrom sraza treba limitirati, ali to ne znači i da ruku treba imobilizirati.
Jačanje mišića u početku treba biti statičkog oblika (izometričke kontrakcije) kako se ne bi javljala bol. Vježbe zatvorenog kinetičkog lanca prije svega bi trebale biti s ekscentričnim kontrakcijama. Takve kontrakcije će stabilizirati zglob i povećati stabilnost zgloba te osigurati i stabilnost lopatice.
Postepeno treba povećati intenzitet i trajanje vježbi do punog, bezbolnog, opsega pokreta. Važno je da to bude na individualnoj bazi, s osjećajem boli kao dozatorom.

Dejan Subota

(izvor: Voight, M. L. i suradnici: Musculoskeletal interventions)

Medijalni epikondilitis – “Golferski lakat”

Medijalni epikondilitis je entezitis koji se javlja na polazištu caput commune fleksora šake na medijalnom epikondilu humerusa. Najčešće se radi o entezitisu m. flexor carpi radialis radialis i m. pronator teres. Uz njih, javlja se i entezitis m. flexor carpi ulanris.

Medijalni epikondilitis se javlja puno rijeđe u odnosu na lateralni epikondilitis, u omjeru 1:7 do 1:20. javlja se najčešće u 4. i 5. desetljeću života. Kod sportaša, medijalni epikondilitis se najčešće javlja kod igrača golfa, tenisača i kod bacača u baseballu te kod sportaša u streljaštvu.
Kod igrača golfa, ozljeda nastaje kod ponavljanja udaraca iza loptice stvarajući velike količine stresa na medijalne strukture podlaktice i lakta. Kod tenisača se javlja kao posljedica snažne ekstenzije ručnog zgloba kod udaraca loptice iznad glave i servisa.

Prvi simptom je najčešće oteklina na medijalnoj strani lakta. Uz otok medijalne strane lakta, javlja se i bol koja se pojačava tijekom bacanja loptice, serviranja ili udaraca forehandom u tenisu. Gotovo 60% sportaša koji imaju medijalni epikondilitis, imaju i simptome oštećenja ulnarnog živca.

Ozljeda se dokazuje kliničkim pregledom, anamnezom i testovima. Testovi koji se koriste u dijagnozi upale medijalnog epikondila su: Obrnuti Cozenov test, Znak golferskog lakta i Test ekstenzije podlaktice.

Kod neoperativnog, cilj nam je smanjiti bol, kontrolirati upalu mioentenzijskog aparata, poboljšati cijeljenje mioentenzijskog aparata. Liječenje je važno započeti u početku, pri pojavi prvih simptoma. Tu se najčešće griješi jer se ne pridaje dovoljno pažnje i nastavlja se sa aktivnostima.

U prvoj je fazi najvažniji odmor od aktivnosti, upotreba nesteroidnih protuupalnih lijekova, krioterapija (ublažava bol, smanjuje edem, upalu i poboljšava cirkulaciju). Ukoliko dođe do edema šake i/ili prstiju, potrebno je ruku elevirati.

U drugoj fazi, pristupa se vježbama istezanja. Naglasak kod vježbi istezanja treba biti na zahvaćenoj skupini mišića (ekstenzori šake kod upale lateralnog epikondila odnosno fleksora šake kod upale medijalnog epikondila). Istezanje treba provoditi do granice boli sa zadržavanjem u toj poziciji 15-20 sekundi i ponoviti 10 puta. Zatim treba napraviti izotoničke vježbe za mišiće podlaktice kako bi ih osnažili i spriječili ponavljanje ozljede. Vježbe se izvode u 3 serije sa 15 ponavljanja u svakoj seriji. Nakon vježbi snage, ponovno treba napraviti vježbe istezanja i staviti led.

U drugoj fazi korisne su i galvanske struje koje pomažu cijeljenje mioentenzijskog aparata i uklanjaju bol. Na podlaktici je potrebno nositi povesku da se rastereti hvatište tetive na epikondilu.
Druga faza traje 6-8 tjedana. Bolesnik se vraća dnevnim aktivnostima bez većih opterećenja.

U trećoj fazi mođe krenuti i sa aktivnostima pod opterećenjem uz obavezno nošenje podlaktične poveske i nastavak provođenja vježbi istezanja i jačanja. Važno je da se opterećenje postupno povećava, prije zagrijavanja da se provede dobro zagrijavanje i istezanje te nakon aktivnosti vježbe istezanja i led.

Kirurško liječenje se koristi ako neoperativno liječenje ne dovede do poboljšanja stanja i nestanka simptoma upale nakon 6 mjeseci terapije.

Dejan Subota

Lateralni epikondilitis – “Teniski lakat”

Lateralni epikondilitis je entezitis koji se pojavljuje na polazištu caput commune ekstenzora šake i prstiju na laterlnom epikondilu. Upala lateralnog epikondila ili češće spominjana kao „teniski lakat“ spada u ozljede od kojih najviše obolijevaju sportaši-rekreativci (tenisači), ali od koje često obole i bacači (baseball) te igrači kriketa, bacači koplja, kuglači, rukometaši i hokejaši. Javlja se i kao profesionalno oboljenje kod daktilografa, zidara, postolara, kirurga i zubara. Usprkos samom nazivu „teniski lakat“, profesionalni tenisači čine apsolutnu manjinu u ukupnom broju ljudi sa upalom lateralnog epikondila.
 
To je načešći i najpoznatiji sindrom prenaprezanja u čovjeka. Oštećenja mioentenzijskog aparata je uzrokovano ponavljanjem mišićnih kontrakcija. Uzroci boli su mikroskopske rupture tetivnog hvatišta. Bol se javlja u laktu i podlaktici. Zbog prenaprezanja smanjuje se vaskularizacija u zahvaćenom tetivnom hvatištu i živčani se završeci prenadraže pa nastane upala. Ponavljanjem pokreta može doći i do kompletne rupture tetive.

Simptomi ozljede su bol koja se javlja na području lateralnog epikondila humerusa tijekom napora i odmah poslije napora. Prema intenzitetu boli lateralni epikondilitis se može podijeliti na 4 stupnja:
1) bol se javlja nekoliko sati nakon aktivnosti
2) bol se javlja na kraju ili neposredno nakon aktivnosti
3) bol se javlja tijekom aktivnosti, s povećanjem intenziteta nakon aktivnosti
4) konstantna bol koja onemogućava aktivnost

Bol se najčešće javlja u blažem obliku sa tendencijom povećanja ukoliko se ne ukloni uzrok, ali može se javiti i kao nagla jaka bol. To se događa kod vrlo složenih pokreta.
Za dijagnostiku lateralnog epikondilitisa koristimo se nanmnezom, kliničkom slikom i različitim testovima. Neki od tih testova su: Test stolicom, Thomsonov test, Millov test, Stres test u pokretu, Cozenov test.

U dijagnostici nam je od velike pomoći i termografija lakta. Naime, 50% bolesnika na podlaktici ima povećanu toplinu za 1-3°C iznad normale.

Liječenje može biti operativno i neoperativno.

Kod neoperativnog, cilj nam je smanjiti bol, kontrolirati upalu mioentenzijskog aparata, poboljšati cijeljenje mioentenzijskog aparata. Liječenje je važno započeti u početku, pri pojavi prvih simptoma. Tu se najčešće griješi jer se ne pridaje dovoljno pažnje i nastavlja se sa aktivnostima.

U prvoj je fazi najvažniji odmor od aktivnosti, upotreba nesteroidnih protuupalnih lijekova, krioterapija (ublažava bol, smanjuje edem, upalu i poboljšava cirkulaciju). Ukoliko dođe do edema šake i/ili prstiju, potrebno je ruku elevirati.

U drugoj fazi, pristupa se vježbama istezanja. Naglasak kod vježbi istezanja treba biti na zahvaćenoj skupini mišića (ekstenzori šake kod upale lateralnog epikondila odnosno fleksora šake kod upale medijalnog epikondila). Istezanje treba provoditi do granice boli sa zadržavanjem u toj poziciji 15-20 sekundi i ponoviti 10 puta. Zatim treba napraviti izotoničke vježbe za mišiće podlaktice kako bi ih osnažili i spriječili ponavljanje ozljede. Vježbe se izvode u 3 serije sa 15 ponavljanja u svakoj seriji. Nakon vježbi snage, ponovno treba napraviti vježbe istezanja i staviti led.

U drugoj fazi korisne su i galvanske struje koje pomažu cijeljenje mioentenzijskog aparata i uklanjaju bol. Na podlaktici je potrebno nositi povesku da se rastereti hvatište tetive na epikondilu.
Druga faza traje 6-8 tjedana. Bolesnik se vraća dnevnim aktivnostima bez većih opterećenja.

U trećoj fazi mođe krenuti i sa aktivnostima pod opterećenjem uz obavezno nošenje podlaktične poveske i nastavak provođenja vježbi istezanja i jačanja. Važno je da se opterećenje postupno povećava, prije zagrijavanja da se provede dobro zagrijavanje i istezanje te nakon aktivnosti vježbe istezanja i led.

Kirurško liječenje se koristi ako neoperativno liječenje ne dovede do poboljšanja stanja i nestanka simptoma upale nakon 6 mjeseci terapije.

Dejan Subota

Slijedeća stranica »