Specifične ozljede u košarci – II. dio – donji ekstremiteti

Donji ekstremiteti
Košarka je igra u kojoj igrači cijelo vrijeme moraju skakati, pivotirati i raditi promjene brzine kretanja,  od naglog ubrzanja pa do pokušaja da se zaustave “u mjestu”. Sve to uzrokuje pojavu sindroma prenaprezanja donjih ekstremiteta. Najčešći sindromi prenaprezanja su skakačko koljeno, upala Ahilove tetive i upala tetive m. Tibialis posteriora. Ove ozljede se vrlo često javljaju na početku sezone zbog slabe kondicije igrača i slabe fizičke pripreme.
Kako su prve dvije ozljede već ranije obrađene, u ovome tekstu ćemo ukratko opisati upalu tetive m. Tibialis posteriora.
Tendinitis m. Tibialis posteriora dolazi zbog ponavljane iritacije hvatišta tetive na stražnji dio medijalnog ruba tibije. Palpacija medijalnog rube je bolna, RTG snimka je obično negativna, ali ju je dobro napraviti kako bi se isključila sumnja na stres frakturu. Liječenje je konzervativno što znači mirovanje, primjena leda, istezanje, fizikalna terapija na ozlijeđeni dio i postupan povratak aktivnostima. Ponekad je potrebno koristiti i ortoze kako bi se igraču olakšao povratak aktivnostima. Kod kroničnih slučajeva ponekad je potreban i kirurški zahvat.
Ruptura prednjeg križnog ligamenta može nastati na dva načina – kod kontakta sa drugim igračem ili bez kontakta. Ruptura nasatala kontaktom je češća kod muškaraca dok kod žena u više od 50% slučajeva do rupture dolazi bez kontakta sa drugom igračicom. S obzirom na opterećenje koje koljeno i ligament moraju podnijeti tijekom igre, dovoljan je samo mali jači udarac u koljeno na njegovu vanjsku površinu da se izazove ruptura. Ligament je zbog prirode igre pod konstantnim naprezanjem, a naročito kod doskoka nakon skoka i borbe sa protivničkim igračem gdje dolazi do velikog naprezanja zbog  hiperekstenzije potkoljenice, ekscentrične kontrakcije kvadricepsa i varus stresa.
Liječenje može biti kirurško ili konzervativno. Međutim, kod sportaša koji žele nastaviti svoju sportsku karijeru, preporuča se kirurška obrada i sanacija ozljede. Bilo da se radi o kirurškom liječenju ili konzervativnom, rehabilitacija je gotovo ista. Treba ojačati kvadriceps, stražnju ložu, proprioceptivni trening i dinamičku stabilizaciju koljena. Oporavak nakon operacije obično traje 6 mjeseci.
Kod žena ruptura najčešće nastaje kada igračica iz punog trka naglo uspori sa promjenom pravca. Tada dolazi do nagle rotacije potkoljenice što uzrokuje rupturu prednjeg križnog ligamenta. Postoji više razloga zbog čega žene češće stradavaju od ove ozljede od muškaraca. Neki od razloga su slabija fizička kondicija, lošija tehnika, a možda najbitniji je utjecaj estrogena na čvrstoću ligamenata. Tako je istraživanje pokazalo da igračice imaju veću šansu ozlijediti se tijekom 10-14 dana menstrualnog ciklusa nego između 15-28 dana. Rehabilitacija je jednaka bez obzira na spol i način nastanka ozljede.
U košarci vrlo često dolazi i do ozljeda stopala odnosno skočnog zgloba. Dvije najčešće su distorzija (uganuće) skočnog zgloba i stres fraktura.
Distorzija uzrokuje oštećenje ligamenata sa lateralne strane stopala (prednji talofibularni, kalkanefibularni i stražnji talofibularni ligament). Dijagnoza se postavlja direktno na terenu. Ukoliko sam trenutak ozlijeđivanja nje bio vidljiv, za potvrdu dijagnoze mogu se koristiti 2 test – Test prednje ladice i Talar-tilt test. Za liječenje se koristi led, antiedematozna terapija i nesteroidni protuupalni lijekovi. Sa liječenjem treba započeti odmah. U rehabilitaciji se koristi jačanje peroneusa, prednjeg i stražnjeg tibijalisa i proprioceptivni trening.

Stres fraktura se u 90% slučajeva događa na srednjim metatarzalnim kostima, a sama ozljeda je također dosta česta kod košarkaša zbog stalnih skokova i uslijed toga velikih opterećenja na stopala. Ravna stopala i stopalo u pronaciji tijekom hoda (hod po unutarnjem rubu stopala) dodatno povećavaju rizik od nastanka stres frakture. Liječenje se provodi modifikacijom aktivnosti i imobilizacijom stopala kroz 4 tjedna. Nakon skidanja imobilizacije, primjenjuje se lagano istezanje stopala i pripadajućih mišića te postepeni povratak aktivnosti.
Stres fraktura koja se dogodila na V. metatarzalnoj kosti zahtijeva veću pozornost i dugotrajnije liječenje. Imobilizacija stopala traje 6-8 tjedana, ali postoji velika šansa da niti u tom periodu kost neće zacijeliti. Tada se primjenjuje kirurško liječenje. Kirurško liječenje se može primjeniti i odmah nakon ozlijede i izbjeći dugotrajnu imobilizaciju i na taj način ubrzati povratak sportskim aktivnostima.

Dejan Subota

 

(izvor teksta: Freddie H. Fu i suradnici: Sports Injuries: Mechanisms, Prevention, Treatment 2nd edition (December 1994))

Specifične ozljede u košarci – I. dio – ozljede šake, ručnog zgloba i prsnog koša

Ozljede šaka, zglobova i gornjih ekstremiteta

Većina ozljeda gornjih ekstremiteta u košarci uključuje šaku i ručni zglob, a najčešći uzrok ozljeda istih je pad ili udarac tijekom hvatanja lopte. Ozljeda obično zahvaća proksimalni interfalangealni zglob (prvu trećinu prstiju) te metakarpofalangealni zglob (zglob koji spaja prvu trećinu prstiju sa šakom). Rameni zglob i lakat su rijeđe zastupljeni i najčešće se radi o ozljedama uzrokovanim padovima ili sudarom sa protivničkim igračem ili suigračem.

Ozljeda zgloba obično nastaje kao posljedica pada na ispružene ruke. Jedan od načina takvog ozlijeđivanja je prekršaj (guranje od strane protivničkog igrača) tijekom izbačaja lopte ili tijekom skoka. Dolazi do ozljeda ligamenata i kostiju. Ukoliko dođe do ozljede kostiju, najčešće se radi o frakturi skafoidne kosti ili čunaste kosti (os scaphoideum). Radiografska snimka odmah nakon ozljede daje normalan nalaz u 5-15% slučajeva, a CT 72 sata nakon ozljede se koristi u slučajevima kada je potrebna brza dijagnoze i potvrda ranije dijagnoze. Proksimalne frakture čunaste kosti imaju teži i duži tijek oporavka od distalnih fraktura što je posljedica cirkulacije u samoj kosti (opskrba krvlju čunaste kosti teče od distalno prema proksimalno). Ukoliko se radi o sumnji na frakturu čunaste kosti, a RTG snimka je negativna, šaku je potrebno imoblizirati dok se ne dokaže fraktura, ukoliko je do nje došlo, koristeći druge dijagnostičke postupke (MR, CT).

Ozljeda ligamenata uzrokuje poremećaje i bolnost kompleksnih pokreta pripadajućih zglobova i mogu uzrokovati pojavu artritisa ukoliko se ne započne sa liječenjem na vrijeme. Bez obzira koji je ligament ozlijeđen, potrebno je što prije započeti sa RICE trapijom (odmor, led, antiedematozna terapija). Po potvrdi ozljede, potrebno je nastaviti ili prilagoditi proces liječenja i rehabilitacije.

U 90% slučajeva ozljeda ručnih zglobova radi se o proksimalnom interfalangealnom zglobu i o metakarpofalangealnom zglobu. Kod sumnje na njihovu ozljedu, potrebno je provjeriti aktivni i pasivni opseg pokreta prstiju i njihovu stabilnost. 4 ligamenta utječu na njihovu stabilnost. Obično se radi o ozljedi kolateralnih ligamenata koje nastaju udarcem lopte sa strane. Ukoliko je radiografska snimka negativna, obično se koristi imobilizacija zahvaćenog zgloba/ova kroz 1-2 tjedna, a nakon toga učvršćivanje ozlijeđenog zgloba sa prvim zdravim zglobom. Igrač se može odmah vratiti u igru, ali je povećana opasnost od ponovne ozljede. Ukoliko je lopta igrača udarila od naprijed, često dolazi do distorzije srednjih članaka prstiju. U tom slučaju pristupa se longitudinalnoj trakciji zahvaćenih članaka prstiju i njihovoj repoziciji nakon koje slijedi imobilizacija kroz 3 tjedna i zatim kroz 3 tjedna učvršćivanje ozlijeđenog prsta sa prvim zdravim prstom. Položaj za imobilizaciju je 15° fleksije.

Ozljede prsnog koša

Ozljede prsnog koša u košarci nisu toliko česte i najčešće se radi o ozljedama uzrokovanim udarcem protivnika laktom. Te ozljede su vrlo bolne, osobito kod žena, iako nisu osobito opasne. Primjena leda i nesteroidnih protuupalnih lijekova te kompresija pomažu kod takvih slučajeva. Ukoliko je udarac bio izrazito neugodan i snažan te se sumnja na pneumotoraks ili na puknuće rebara, potrebno je napraviti RTG snimku što je brže moguće.

Dejan Subota

(izvor teksta: Freddie H. Fu i suradnici: Sports Injuries: Mechanisms, Prevention, Treatment 2nd edition (December 1994))

Sindrom prenaprezanja Ahilove tetive

Ahilova tetiva često je zahvaćena sindromom prenaprezanja. Ovisno o mjestu upale govorimo o miotendinitisu, paratenonitisu, tendinitisu ili entezitisu. Najčešće se javlja tendinitis Ahilove tetive. Javlja se kod košarkaša, nogometaša, tenisača, a često i kod rekreativaca. Ahilovu tetivu tvori tetiva mišića gastrocnemiusa i soleusa. Ahilova tetiva je najsnažnija tetiva u čovjekovom tijelu.

Upala nastaje kada prekomjerno opterećenje nadvlada tetivnu sposobnost reparacije te dolazi do upale. Često se kao uzrok upale navodi napetost Ahilove tetive. Najčešći uzrok nastanka sindroma prenaprezanja Ahilove tetive je pogreška u treningu, naglo povećanje intenziteta treninga, povećanje učestalosti treninga, neravni ili tvrdi teren te nepravilna obuća.
Upala može nastati postupno ili naglo. Upalni proces lokaliziran je 2.6 cm proksimalno od hvatišta tetive za petnu kost. Osnovni simptom je bol u tom području. Bol je vezana uz aktivnost. U početku, bol se smanjuje na početku a pojačava nakon aktivnosti. Karakteristična je bol ujutro nakon ustajanja koja nestaje nakon što se malo prohoda. Bolesnici se žale da ne mogu hodati bosi već da im odgovara obuća povišenih peta. U slučajevima kada nastane naglo, bolesnici se žale na škripanje uzduš tetive.
Dijagnosticira se radiološkom pretragom, UZV-om i MR-om.
Liječenje je najčešće neoperativno, usmjereno na smanjenje boli. Treba prestati sa sportskim aktivnostima, povisiti pete za 1-2 cm (obje pete bez obzira što je upala zahvatila samo jednu stranu), provoditi krio terapiju, vježbe istezanja i jačanja mišića. Treba djelovati i ukloniti predisponirajuće faktore (ispraviti greške u treningu, nositi pravilnu obuću, izbjegavati podlogu koja dovodi do pojave simptoma). Neoperativno liječenje provodi se kroz nekoliko mjeseci.
Kirurškim liječenjem vrši se opsežna adhezioliza, ekscizija degenerativnih promjena i plastika.

Dejan Subota

Sindrom trenja iliotibijalnog trakta (STIT)

Sindrom trenja iliotibijalnog trakta (STIT) nastaje u tijeku aktivnosti koje se često ponavljaju – kretnje fleksije i ekstenzije u koljenom zglobu i struganje traktusa o lateralni kondil femura. Posljedice trenja su upala i iritacija. Javlja se najčešće kod atletičara i trkača dugoprugaša.
Faktori koji dovode do nastanka STIT su greške u treningu i tehnici, nagle promjene u intenzitetu i trajanju, mišićno-tetivna neravnoteža, smanjena fleksibilnost, anatomska odstupanja, razlike u dužini nogu, spuštena stopala, deformacija koljena, nepravilan položaj patele, neprikladna i istrošena sportska obuća, neravna i tvrda podloga. Najčešći uzroci su greške u treningu i tehnici te anatomska odstupanja tog područja.
Prvi simptom koji karakterizira STIT je neoštro ograničena bol sa lateralne strane koljena. Palpacijom na lateralni kondil javlja se lagana bol i može se osjetiti  tractus iliotibialis kako preskače preko kondila, što se ponekad može i čuti. Kretnje u koljenu nisu ograničene. Bol se u početku javlja nakon aktivnosti i prestaje nakon 30-ak minuta odmora. U kasnijoj fazi, bol se javlja na početku aktivnosti, nestaje nakon zagrijavanja i ponovno se javlja nakon završetka aktivnosti. U krajnjoj fazi, bol je neprekidna i ometa normalan hod.
Liječenje je neoperativno, vrlo rijetko kirurško. Neoperativno liječenje uključuje krioterapiju, vježbe istezanja, povišenje lateralne plohe stopala, lokalna primjena topline, ortopedski ulošci. Postoji više teorija u vezi nastavka sportske aktivnosti. Dok jedni autori zagovaraju prestanak aktivnosti u trajanju od 3 tjedna odmah pri pojavi prvih simptoma, drugi autori kažu da sportsku aktivnosti treba samo smanjiti osim u uznapredovaloj fazi kada preporučaju stanku od 3-4 tjedna. U stanci se preporuča plivanje i pasivne vježbe istezanja.
Kirurško liječenje se primjenjuje kada i nakon primjene neoperativnog liječenja simptomi ne nestanu. Tada se presijeca stražnji dio iliotibijalnog trakta u dužini od 2 cm. Tom metodom se postižu dobri rezultati i brz povratak sportaša na teren.

Dejan Subota

Plivačko koljeno

Kod plivača koji plivaju prsnim stilom, često se javlja bol s medijalne strane koljena. Od tuda i naziv plivačko koljeno.
Smatra se da je plivačko koljeno entezitis medijalnog kolaterlnog ligamenta na njegovom proksimalnom hvatištu na femuru, a nastaje zbog ponavljanog istezanja tog hvatišta. Bol je često lokalizirana i na donjem dijelu medijalne fasete patele.
Kao uzrok boli navodi se zadebljanje medijalne parapatelarne plike. Kinematografske analize plivanja pokazale su da je uzrok nastanka plivačkog koljena nepravilna tehnika. Smatra se da nastanak plivačkog koljena ovisi o veličini abdukcije zglobova kuka u početnom zamahu nogama – nedovoljna ili prekomjerna abdukcija dovodi do valgus stresa i prekomjerne rotacije potkoljenice u kasnijoj fazi zamaha.
Simptomi plivačkog koljena obično se javljaju 3 godine nakon prestanka aktivnog treniranja.najčešće su zahvaćena oba koljena. U početku se bol javlja samo kod plivanja, a kasnije i kod hoda uz stepenice ili prilikom dizanja sa stolice.
Najbolje i najuspješnije liječenje je zapravo ispravljanje pogrešaka u tehnici, drugim riječima prevencija. Prije početka plivanja prsnom tehnikom treba se dobro zagrijati, a prije i poslije treninga provoditi vježbe istezanja i jačanja. Od terapija primjenjuje se krioterapija.

Dejan Subota

Plantarni fascitis

Plantarni fascitis je bolest donjeg dijela petne kosti koja nastaje kao posljedica oštećenja plantarne fascije koja dovodi do djelomičnog ili potpunog puknuća njezinih vezivnih niti.
Polazište plantarne fascije je kao gusta bjeličasta masa na prednjem rubu petne izbočine i lepezasto se širi u distalnom dijelu. Kod hoda, pri dodiru stopala sa podlogom, plantarna se fascija isteže zbog dorzifleksije stopala u gležnju. Ona svojim istezanjem stabilizira metatarzalni zglob i čini stopalo pripravnim za apsorpciju reaktivne sile podloge.  Druga uloga odvija se za vrijeme odraza noge od podloge. Težina se zbog inercije prenosi na prednji dio stopala i podiže petu uz opružanje prstiju. To uzrokuje pasivno istezanje fascije koja podiže uzdužni stopalni luk – efekt dizalice.
Plantarni fascitis se prikazuje kao bolno stopalo odnosno bolnost petne kosti. Smatra se da je bol pete posljedica iritacije medijalne grane kalkaneusa, živca ili kompresivne neuropatije motorne grane živca zam. Abductor mlog prsta. Važno je razlikovati plantarni fascitis od drugih uzroka bolne pete. Kod toga je važna lokalizacija i značaj boli. Kod plantarnog fascitisa najjača bol se osjeti na medijalnoj strani petne kvrge. Bol je prisutna na početku aktivnosti, smanjuje se u tijeku aktivnosti, a pojačava nakon. Karakteristično je da se bol javlja rano ujutro, a već nakon par koraka nestane.
Dijagnosticira se kliničkom slikom, radiološki i scintigrafski.
Javlja se kao unilateralna ili bilateralna bolest. Najviše obolijevaju muškarci srednje životne dobi odnono osobe koje često obavljaju aktivnosti u kojima prevladava izvođenje maksimalne plantarne fleksije s metatarzofalangealnom dorzifleksijom (gimnastičari, baletani, trkači)
Upalni proces se kontrolira lokalnom terapijskom mjerom. Provodi se krioterapija zahvaćenog mjesta nekoliko puta dnevno, terapija UZV-om, galvanska stimulacija i masaža trenjem. Dobre rezultate daje i naizmjenična primjena leda i UZV ili izmjenične kupke tople i hladne vode. Preporuča se nošenje ortopedskih uložaka, vježbe istezanja plantarne fascije, Ahilove tetive, m. Gastrocnemiusa, m. Soleusa i mišića stopala.
Kirurško liječenje se primjenjuje samo ako i nakon svih terapijskih mjera ne dolazi do poboljšanja i tegobe egzistiraju oko godinu dana. Tada se kirurški odstrani koštani petni izdanak ako je on uzrok plantarnog fascitisa. Najbolje rezultate liječenja plantarnog fascitisa pokazali su zahvati fasciotomije proksimalnog dijela plantarne fascije.

Dejan Subota

Pregled kod ozljeda koljena

Kod pacijenata kod kojih se sumnja na ozljedu koljena, neki od testova koji se najčešće izvode su Lachmanov test, Test prednje ladice, Pivot test i McMurray test. Kako bi se došlo do zaključka koji od testova su najbolji za dijagnostiku ozljede koljena, učinjeno je sistematsko istraživanje. Uspoređivali su se rezultati dobiveni izvođenjem gore navedenih testova i rezultati koji su se dobili artroskopijom koljena.

Rezultati istraživanja su pokazali da je pozitivan Lachmanov test ili pozitivan Pivot test snažan dokaz postojanja ozljede prednjeg križnog ligamenta dok se negativnim rezultatom Lachmanovog testa ne može 100 % isključiti nepostojanje ozljede prednjeg križnog ligamenta. Iako se gotovo uvijek i najviše koristi Test prednje ladice, istraživanje je pokazalo da je taj test davao najmanje točne rezultate kod ozljede prednjeg križnog ligamenta.
Istovremeno je kod ozljede meniska, najbolje i njtočnije rezultate davao McMurray test.

Radiološka obrada pacijenta, iako se učestalo koristi, također nije dala neke značajnije rezultate. U praksi se koriste 2 pravila koja govore kada i tko treba ići na radiološku obradu:
1) Pittsburgh Knee Rule – preporuča da se radiološka obrada napravi svim pacijentima kojima je do ozljede došlo zbog pada ili udarca, svim osobama mlađim od 12 godina i svim osobama starijim od 50 godina te svim osobama koje ne mogu napraviti 4 normalna koraka.
2) Ottawa Knee Rule – preporuča da se radiološka obrada napravi svim pacijentima koji su stariji od 55 godina, svima koji osjete bol na dodir i pritisak u području glave fibule, svima koji osjete bol na dodir i pritisak u području patele (izolirana bol patele), svim pacijentima koji ne mogu napraviti fleksiju potkoljenice od 90° i svima koji ne mogu napraviti 4 normalna koraka.
Uspoređujući rezultate i preciznost dobivenih rezultata primjenjujući ta 2 pravila, zaključak je da se Ottawa Knee Rule ne bi smio primjenjivati u pedijatriji. Pittsburgh Knee Rule se pokazao puno adekvatnijim za primjenu kod ozljeda u dječjoj dobi.

Zaključak je da bi se radiološka obrada kod sumnje na ozljedu koljena kod djece mlađe od 12 godina trebala uvijek provoditi. Što se tiče testova, Lachmanov test i Pivot test su se pokazali kao najbolji kod ozljeda prednjeg križnog ligamenta dok je McMurray test dao najbolje rezultate kod ozljeda meniska. McMurray test je dao bolje i preciznije rezultate čak i od MR (MR je pokazala da nema ozljede meniska, dok je McMurray test bio pozitivan. Kasnija artroskopija koljena je pokazala da je ipak došlo do ozljede meniska).

Dejan Subota

Liječenje sindroma prenaprezanja

Liječenje sindroma prenaprezanja općenito je neoperativno, a samo u iznimnim slučajevima kirurški. S neoperativnim liječenjem treba započeti što ranije, već od pojave prvih simptoma. Tu se najčešće griješi jer se prvim simptomima ne pridaje dovoljno pozornosti i nastavlja se vježbati jednakim intenzitetom.
Potrebno je ublažiti bol, a kontrola upale pospješuje cijeljenja. Prvo se kratkotrajno treba prestati s aktivnostima koje su dovele do pojave simptoma, aplicirati led na zahvaćeni dio, provoditi vježbe istezanja zhvaćene grupe mišića odnosno provoditi jačanje zahvaćene grupe mišića i ukloniti predisponirajuće faktore  (podloga, pogrešna obuća, neprikladan trening i greške u treningu,…).
Mišljenja oko prestanka s aktivnosti su podijeljenja – dok jedni liječnici zagovaraju potpuni prekid aktivnosti s pojavom prvih simptoma, drugi liječnici smatraju da je dovoljno smanjiti intenzitet aktivnosti, ponajprije aktivnosti koje su dovele do pojave simptoma.
U uznapredovalom stadiju potrebno je napraviti prekid aktivnosti u trajanju od 3-4 tjedna (u tom periodu osoba se može baviti alternativnim treningom – plivanjem, vožnjom bicikla,…). krio terapija tj. primjena leda će smanjiti bol smanjujući provodljivost osjetnih živaca te će smanjiti upalnu reakciju uzrokujući vazokonstrikciju. Osnova liječenja su vježbe istezanja i to pasivne vježbe istezanja. Kod vježbi istezanja potrebno je obratiti pozornost da se osoba pridržava svih pravila koja vrijede za vježbe istezanja općenito. Vježbe istezanja smanjuju mišićno tetivnu napetost, poboljšavaju prokrvljenost u području mišićno tetivne funkcionalne jedinice, povećanje opsega pokreta, povećanje fleksibilnosti.
Kirurško liječenje se primjenjuje kada su sve ostale metode iscrpljene i nisu dale zadovoljavajući rezultat. Tada se kirurški odstranjuje bolesno ožiljkasto tkivo, degenerativno tkivo i/ili kalcifikati. Ponekad se moraju odstraniti i uzroci nastanka prenaprezanja poput luka petne kosti. Poslije zahvata potrebno je provoditi postoperativnu rehabilitaciju.
Najvažnije od svega je provoditi mjere prevencije nastanka sindroma prenaprezanja. Tu u prvom redu spadaju vježbe istezanja, ispravljanje grešaka u treningu, pažljiv odabir podloge za igru/trening kao i pravilna, adekvatna obuća.

Dejan Subota

Bolne prepone

Sindrom bolnih prepona je vjerojatno najučestalji i najpoznatiji sindrom prenaprezanja u sportskim aktivnostima, najviše kod nogometaša. Sam naziv sindroma govori o lokalizaciji i koji je glavni simptom. Ipak, teško je uvijek točno odrediti lokalizaciju boli jer ona može biti difuzno raspoređena u području male zdjelice i natkoljenice.
Područje prepona je križište dvaju sustava mišića i to mišića trupa (trbušnih mišića) i mišića donjih ekstremiteta (osobito aduktora).kada sindrom nastane, potrebno je uspostaviti ravnotežu između agonista i antagonista.  Od svih mišića koji spadaju u gore navedene grupe, najčešće se radi o entezitisu m. Adductor longusa i m. Rectus abdominisa. Mjesto boli je koštano-tetivna mišićna jedinica. Na nju mogu utjecati vanjski i unutarnji faktori među koje spada insuficijencija abdominalnih i leđnih mišića, poremećaji u kuku, razlika u duljini ekstremiteta, deformitet stopala (unutarnji faktori) i kao vanjski faktori ozljede u području aduktorne skupine, ozljede kuka i neodgovarajući trening.
Neki autori smatraju da je najčešći uzrok nastanka sindroma bolnih prepona nesrazmjer snage mišića trbušne stijenke i snage mišića donjih ekstremiteta. To je karakteristična ozljede nogometaša.
Simptom koji se prvi javljaj je bol koja se obično pojavljuje postepeno i s vremenom postaje intenzivnija. Ona se u početku javlja nakon napora i do sljedećeg treninga nestaje te ne spriječava sportaša u treningu i igri. Nakon nekog vremena, bol traje sve duže i ne smanjuje se između treninga, počinje se javljati i tijekom hoda, hoda uz stepenice, prilikom ustajanja iz sjedećeg položaja, pri kihanju i kašljanju.
Klinički pregled se sastoji od palpacije mjesta boli, ispitivanja aduktornih i trbušnih mišića te radiološka obrada kako bi se vidjeli zdjelica, kukovi i simfize.
Liječenje bolnih prepona može biti neoperativno i operativno. Neoperativno liječenje uključuje uklanjanje boli i upale mioentezijskog aparata, pospješiti cijeljenje mioentezijskog aparata i kontrola aktivnosti. S lječenjem je najbolje započeti odmah pri pojavi prvih simptoma. Intenzitet treninga treba smanjiti, treba izbjegavati položaj koji izaziva bol, a u kasnijoj fazi treba u potpunosti prestati s aktivnostima. Provodi se krio treapija 4-5 puta dnevno kako bi se smanjila upala, zatim statičke vježbe istezanja i jačanje trbušnih mišića. Rehabilitacija se provodi s ciljem očuvanja snage i elstičnosti mišića te se provode izometrički i izokinetički treninzi. Najčešća pogreška je prerani povratak na trening.
Operativno liječenje podrazumijeva presijecanje tetive aduktora, m. Gracillisa, m. Rectus abdominisa ili pojačanje prednje trbušne stijenke. Nakon operacije provodi se rehabilitacija u kojoj se rade statičk vježbe, klasična fizikalna terapija i vježbe disanja. Nakon vađenja šavova preporuča se plivanje, šetnja i postepeni povratak treningu. Mjesec dana nako operacije, pacijent može započeti s trčanjem, nakon 2 mjeseca sa treningom, a nakon 10-12 tjedana s punom sportskom aktivnosti. I ovdje je najčešća pogreška prerani povratak uz puno opterećenje.

Dejan Subota