Specifične ozljede u košarci – II. dio – donji ekstremiteti

Donji ekstremiteti
Košarka je igra u kojoj igrači cijelo vrijeme moraju skakati, pivotirati i raditi promjene brzine kretanja,  od naglog ubrzanja pa do pokušaja da se zaustave “u mjestu”. Sve to uzrokuje pojavu sindroma prenaprezanja donjih ekstremiteta. Najčešći sindromi prenaprezanja su skakačko koljeno, upala Ahilove tetive i upala tetive m. Tibialis posteriora. Ove ozljede se vrlo često javljaju na početku sezone zbog slabe kondicije igrača i slabe fizičke pripreme.
Kako su prve dvije ozljede već ranije obrađene, u ovome tekstu ćemo ukratko opisati upalu tetive m. Tibialis posteriora.
Tendinitis m. Tibialis posteriora dolazi zbog ponavljane iritacije hvatišta tetive na stražnji dio medijalnog ruba tibije. Palpacija medijalnog rube je bolna, RTG snimka je obično negativna, ali ju je dobro napraviti kako bi se isključila sumnja na stres frakturu. Liječenje je konzervativno što znači mirovanje, primjena leda, istezanje, fizikalna terapija na ozlijeđeni dio i postupan povratak aktivnostima. Ponekad je potrebno koristiti i ortoze kako bi se igraču olakšao povratak aktivnostima. Kod kroničnih slučajeva ponekad je potreban i kirurški zahvat.
Ruptura prednjeg križnog ligamenta može nastati na dva načina – kod kontakta sa drugim igračem ili bez kontakta. Ruptura nasatala kontaktom je češća kod muškaraca dok kod žena u više od 50% slučajeva do rupture dolazi bez kontakta sa drugom igračicom. S obzirom na opterećenje koje koljeno i ligament moraju podnijeti tijekom igre, dovoljan je samo mali jači udarac u koljeno na njegovu vanjsku površinu da se izazove ruptura. Ligament je zbog prirode igre pod konstantnim naprezanjem, a naročito kod doskoka nakon skoka i borbe sa protivničkim igračem gdje dolazi do velikog naprezanja zbog  hiperekstenzije potkoljenice, ekscentrične kontrakcije kvadricepsa i varus stresa.
Liječenje može biti kirurško ili konzervativno. Međutim, kod sportaša koji žele nastaviti svoju sportsku karijeru, preporuča se kirurška obrada i sanacija ozljede. Bilo da se radi o kirurškom liječenju ili konzervativnom, rehabilitacija je gotovo ista. Treba ojačati kvadriceps, stražnju ložu, proprioceptivni trening i dinamičku stabilizaciju koljena. Oporavak nakon operacije obično traje 6 mjeseci.
Kod žena ruptura najčešće nastaje kada igračica iz punog trka naglo uspori sa promjenom pravca. Tada dolazi do nagle rotacije potkoljenice što uzrokuje rupturu prednjeg križnog ligamenta. Postoji više razloga zbog čega žene češće stradavaju od ove ozljede od muškaraca. Neki od razloga su slabija fizička kondicija, lošija tehnika, a možda najbitniji je utjecaj estrogena na čvrstoću ligamenata. Tako je istraživanje pokazalo da igračice imaju veću šansu ozlijediti se tijekom 10-14 dana menstrualnog ciklusa nego između 15-28 dana. Rehabilitacija je jednaka bez obzira na spol i način nastanka ozljede.
U košarci vrlo često dolazi i do ozljeda stopala odnosno skočnog zgloba. Dvije najčešće su distorzija (uganuće) skočnog zgloba i stres fraktura.
Distorzija uzrokuje oštećenje ligamenata sa lateralne strane stopala (prednji talofibularni, kalkanefibularni i stražnji talofibularni ligament). Dijagnoza se postavlja direktno na terenu. Ukoliko sam trenutak ozlijeđivanja nje bio vidljiv, za potvrdu dijagnoze mogu se koristiti 2 test – Test prednje ladice i Talar-tilt test. Za liječenje se koristi led, antiedematozna terapija i nesteroidni protuupalni lijekovi. Sa liječenjem treba započeti odmah. U rehabilitaciji se koristi jačanje peroneusa, prednjeg i stražnjeg tibijalisa i proprioceptivni trening.

Stres fraktura se u 90% slučajeva događa na srednjim metatarzalnim kostima, a sama ozljeda je također dosta česta kod košarkaša zbog stalnih skokova i uslijed toga velikih opterećenja na stopala. Ravna stopala i stopalo u pronaciji tijekom hoda (hod po unutarnjem rubu stopala) dodatno povećavaju rizik od nastanka stres frakture. Liječenje se provodi modifikacijom aktivnosti i imobilizacijom stopala kroz 4 tjedna. Nakon skidanja imobilizacije, primjenjuje se lagano istezanje stopala i pripadajućih mišića te postepeni povratak aktivnosti.
Stres fraktura koja se dogodila na V. metatarzalnoj kosti zahtijeva veću pozornost i dugotrajnije liječenje. Imobilizacija stopala traje 6-8 tjedana, ali postoji velika šansa da niti u tom periodu kost neće zacijeliti. Tada se primjenjuje kirurško liječenje. Kirurško liječenje se može primjeniti i odmah nakon ozlijede i izbjeći dugotrajnu imobilizaciju i na taj način ubrzati povratak sportskim aktivnostima.

Dejan Subota

(izvor teksta: Freddie H. Fu i suradnici: Sports Injuries: Mechanisms, Prevention, Treatment 2nd edition (December 1994))