Što je mentalna retardacija?

Odstupanje u razvoju mentalno retardirane djece je kompleksnog karaktera i zahvaća cjelokupnu dječju ličnost. Razvoj djece koja imaju neki od oblika mentalne retardacije i intelektualne poteškoće ne teče ujednačeno već se odvija u kombinaciji kontinuiteta i diskontinuiteta. Kod takve djece, prisutne su specifičnosti u odnosu na dužinu trajanja svake od razvojnih faza u usporedbi s zakonitostima prosječnog psihofizičkog razvoja. Pored duljeg zadržavanja na pojedinoj razvojnoj fazi, javljaju se i tendencije u nepostojanosti već ranije razvijenih sposobnosti koje su karakteristične za stanoviti stupanj razvoja. Na pojedinom razvojnom području uočljiva su odstupanja različitog intenziteta (Feinblom, 1981.)

Kada su odstupanja od prosjeka relevantnih psihosomatskih dimenzija ili osobina ličnosti toliko izražena da to predstavlja ozbiljne poteškoće u ponašanju ili socijalnoj prilagodbi, govorimo o ometenosti u psihosomatskom razvoju.
Na području motorike nailazimo na veliki raspon oštećenja – od relativno lakih smetnji koordinacije do teških motornih oštećenja odnosno od pretjerane motoričke aktivnosti do potpune pasivnosti.
Razvoj govora kao osnovnog sredstva komunikacije usko je vezan uz razvoj mišljenja i motorike te je stoga razumljivo da će govor mentalno retardirane djece biti odraz težine njihovog psihofizičkog oštećenja (Kempe i sur, 1974.)
Iako nema pravila kako će koje dijete reagirati, može se reći da slika ponašanja djeteta odgovara stupnju oštećenja te se javlja u rasponu od ekstremne uzbudljivosti do izrazite pasivnosti na okolne podražaje. Što je veći stupanj oštećenja to je dijete manje u stanju primjereno reagirati na norme ponašanja uže i šire društvene cjeline što za posljedicu ima konfliktne situacije koje u njemu mogu izazvati frustraciju, razvijati osjećaj nesigurnosti, osjećaj manje vrijednosti i druge oblike emocionalnog doživljavanja.
S pedagoškog gledišta smatra se da su osobe s smetnjama u razvoju one osobe kojima je u procesu odgoja i obrazovanja, zbog lakših ili težih oštećenja ili poremećaja odnosno razvojnih problema, potrebna posebna stručna i druga pomoć.

Prema stupnju mentalne retardacije razlikujemo:
1) Lako mentalno retardirane osobe – pod specijalnim uvjetima se mogu školovati i osposobljavati za uključivanje u normalan društveni život. U ovu skupinu spadaju osobe čiji rezultat na testu inteligencije iznosi od 55 do 69
2) Umjereno mentalno retardirane osobe – sposobne su za komuniciranje s okolinom i za zadovoljavanje svojih osnovnih potreba, mogu se osposobiti za najjednostavnije radne opreacije. U ovu skupinu spadaju osobe s rezultatom između 40 i 54 na testu inteligencije
3) Teže mentalno retardirane osobe – ograničene su u motornim sposobnostima, govoru i zadovoljavanju svojih osnovnih potreba. Mogu steći jednostavne higijenske, kulturne i radne navike. Takve osobe na testu inteligencije imaju rezultat između 25 i 39
4) Teško mentalno retardirane osobe – te su osobe krajnje ograničene u motornim sposobnostima, govoru i zadovoljavanju svojih osnovnih potreba. Kod pojedinaca se mogu razviti najjednostavnije higijenske i kulturne navike. Na testu inteligencije, takve osobe imaju rezultat između 0 i 24
Ispitivanja pokazuju da se najveći broj osoba (od 75-90%) nalazi u skupini lake mentalne retardacije.

Rehabilitacija i kineziterapija djece sa posebnim potrebama

Razvoj mentalno retardiranog djeteta je više je ili manje usporen, što se odnosi i na motorički razvoj. Takva djeca nešto kasnije prohodaju, kasnije progovore, a budući da im je i koordinacija pokreta otežana, imaju poteškoća sa samostalnim uzimanjem hrane i odijevanjem. Pored tipičnih odstupanja u razvijanju pamćenja, karakteristika mentalno retardiranog djeteta je i otežano orijentiranje u vremenu i prostoru.
Zbog svega navedenog, rehablilitacija mentalno retardiranog djeteta je složen i dugotrajan proces čiji je konačni cilj osposobljavanje za život i rad. U tom nastojanju, kineziterapija, tjelesno vježbanje i sport imaju višestruko pozitivan doprinos.
Svaki odgojno-obrazovni proces odvija se kroz funkcioniranje. Preduvjet svake funkcije je pokretljivost, a ona je vezana uz motornu aktivnost. Iz toga se da lako zaključiti da poremećen motorni razvoj nema za posljedicu samo nesposobnost izvođenja nekog pokreta, već i u znatnoj mjeri ograničava spoznajni proces i razvoj u cjelini. Fizički i psihički razvoj djeteta uvjetovan je njegovom aktivnošću stoga je vrlo važno kod djece koja pokazuju znakove zaostajanja u motornom razvoju, odgoj i obrazovanje putem pokreta bude temelj i početna točka cjelokupnog tretmana. Sposobnost kretanja i osjećanja osnovne su karakteristike života (Paver, 1975; Kosinac, 1981)

S obzirom da je kod mentalno retardirane djece motorni razvoj usporen, koordinacija pokreta otežana, a postoji i veći ili manji poremećaj pokretčjivosti, jedna od vrlo važnih komponenti u rehabilitaciji mentalno retardiranog djeteta je ublažavanje psihomotoričkog deficita. Terapija će ponajviše ovisiti o ranoj dijagnostici, o ranoj detekciji i o izboru ciljanih kinezioloških tretmana i terapija, specifičnih oblika rada i modificiranih individualnih postupaka. Kineziterapija pokretom često se nadopunjuje i drugim terapijskim postupcima kao što su logoterapija i psihoterapija.
Za što bolju i uspješniju rehabilitaciju potrebno je što ranije započeti s terapijom. Stoga se već u predškolskom uzrastu za mentalno retardirano dijete organiziraju igre i tjelesno vježbanje kako bi se podmirile biološke potrebe za kretanjem te da se potakne sazrijevanje i razvoj motorike. Kroz igru i motoričke aktivnosti, mentalno retardirano dijete doživljava okolinu i spoznaje svijet oko sebe te, ovisno o stupnju psihomotoričkog deficita, uspostavlja komunikaciju i usvaja oblike ponašanja. Igra, koja je u početku spontana, a kasnije organizirana i vođena, potiče maštu, usmjerava pažnju, aktivira percepciju, pokreće misao i stvaralaštvo te na taj način pozitivno utječe na kognitivni razvoj. Zavisno o vrsti, sadržaju i cilju igre te o motivaciji djeteta, igra potiče upornost, volju, odlučnost i strpljenje te oblikuje osobine ličnosti koje su odgovorne za modalitete ponašanja.
Kod lakše mentalno retardirane djece, igre se provode u manjim skupinama formiranim po određenim kriterijima. Igre mogu biti elementarne, štefetne, društvene ili glazbeno-ritmičke. Sudjelujući u igri, dijete razvija određene kooperativne odnose, uči osobni interes podčiniti zajedničkom, prihvaća određene vrijednosti i pravila ponašanja te uči kako težiti zajedničkom cilju. Kroz igru se dijete uvodi i priprema za kolektivni život (Berger, 1980; Gagro, 1985)
Kako je kod mentalno retardirane djece posebno osjetljiva koordinacija, kineziterapijom i tjelesnim vježbanjem utječe se na usklađenu podražljivost različitih mišićnih skupina. Ovisno o tome da li su smetnje koordinacije uvjetovane poremećajem površnog ili dubokog osjeta ili poremećajem odnosno ozljedom malog mozga, izabiru se kineziološke vježbe (vježbe hodanja, izvođenje ciljanih pokreta kao opisivanje kružnice, osmice, dodirivanje pojedinih dijelova tijela, predmeta različitih oblika i težine). Osnovni cilj svih ovih vježbi je uspostavljanje narušene motorike ili poboljšanje usporenog razvoja motorike, osobito koordinacije, kao osnove za usvajanje novih motoričkih struktura i informacija.
Važno je napomenuti da se bolji terapeutski učinci postižu uz primjenu glazbene terapije. Lagana glazba opušta te povoljno utječe na psiho-emocionalni život djece.
Danas se nastoji što ranije otkriti nedovoljno razvijeno dijete, odrediti mu ranu dijagnozu i što prije ga uključiti u odgojno obrazovne i rehabilitacijske programe.  Nosioci programa su specijalni vrtići, osnovne škole, specijalne ustanove i zavodi ili posebno organizirana odjeljenja pri osnovnoj školi i centrima (Stančić, 1982).