Trkačka potkoljenica

Trkačka potkoljenica podrazumijeva bolna stanja u području potkoljenice prilikom trčanja u području od koljena do nožnog zgloba osim bolova u m. Triceps surae i bolnih stanja Ahilove tetive. Uzroci nastanka trkačke potkoljenice posljedica su dužih napora te ju ubrajamo u skupinu sindroma prenaprezanja. Javlja se najčešće kod sportaša trkača i hodača (sportsko hodanje).
Najčešći uzroci nastanka trkačke potkoljenice su:
1) Prijelom zamora tibije
2) Kronični sindrom fascijalnog prostora
3) Periostitis tibije
4) Sindrom m. Tibialis posteriora

Tegobe nastaju zbog pogreške u treningu, anatomskih defekata, loše sportske obuće ili loše podloge na kojoj se trenira. Vodeći simptom je bol koja se javlja nakon trčanja (moguće i tijekom trčanja), a kasnije se bol počinje javljati i na samom početku trčanja. Ukoliko se ne reagira nego nastavi sa opterećenjima, bol postaje toliko jaka i učestala da ometa i normalan hod.
Lokalizacija boli je na potkoljenici, javlja se bol na palpaciju te otok u području potkoljenice.
Terapija se provodi korištenjem leda (krio terapija), vježbama istezanja i jačanja muskulature te preventivno izbjegavanje uzroka nastanka boli i upale. Ukoliko se bol javlja kod normalnog hoda i ometa obavljanje svakodnevnih aktivnosti, potrebno je rasteretiti donje ekstremitete koristeći hodalice ili štake tijekom hoda. Kada su uzroci nastanka trkačke potkoljenice anatomske deformacije, iste treba kirurški odstraniti ukoliko je moguće.

Sindrom m. Tibialis posteriora karakterizira bol koja se javlja na medijalnoj strani potkoljenice iza medijalnog ruba tibije u srednjoj i distalnoj trećini potkoljenice.

Periostitis tibije je stanje nadražaja periosta na prednjoj plohi tibije koja je osjetljiva na palpaciju, otok i zadebljanje na prednjoj strani tibije.

Kod kroničnog prednjeg fascijalnog prostora potkoljenice bol se javlja na lateralnoj strani tibije, javlja se otok uz parestezije nožnog palca i 2. prsta pripadajućeg stopala te oslabljena funkcija mišića prednje skupine potkoljenice. Ukoliko klasično liječenje ne daje pozitivne rezultate, ali uvijek kod hitnih stanja, primjenjuje se fasciotomija. Nakon fasciotomije sportaš je spreman za sportske aktivnosti 3 tjedna nakon operacije.

Dejan Subota

Liječenje sindroma prenaprezanja

Liječenje sindroma prenaprezanja općenito je neoperativno, a samo u iznimnim slučajevima kirurški. S neoperativnim liječenjem treba započeti što ranije, već od pojave prvih simptoma. Tu se najčešće griješi jer se prvim simptomima ne pridaje dovoljno pozornosti i nastavlja se vježbati jednakim intenzitetom.
Potrebno je ublažiti bol, a kontrola upale pospješuje cijeljenja. Prvo se kratkotrajno treba prestati s aktivnostima koje su dovele do pojave simptoma, aplicirati led na zahvaćeni dio, provoditi vježbe istezanja zhvaćene grupe mišića odnosno provoditi jačanje zahvaćene grupe mišića i ukloniti predisponirajuće faktore  (podloga, pogrešna obuća, neprikladan trening i greške u treningu,…).
Mišljenja oko prestanka s aktivnosti su podijeljenja – dok jedni liječnici zagovaraju potpuni prekid aktivnosti s pojavom prvih simptoma, drugi liječnici smatraju da je dovoljno smanjiti intenzitet aktivnosti, ponajprije aktivnosti koje su dovele do pojave simptoma.
U uznapredovalom stadiju potrebno je napraviti prekid aktivnosti u trajanju od 3-4 tjedna (u tom periodu osoba se može baviti alternativnim treningom – plivanjem, vožnjom bicikla,…). krio terapija tj. primjena leda će smanjiti bol smanjujući provodljivost osjetnih živaca te će smanjiti upalnu reakciju uzrokujući vazokonstrikciju. Osnova liječenja su vježbe istezanja i to pasivne vježbe istezanja. Kod vježbi istezanja potrebno je obratiti pozornost da se osoba pridržava svih pravila koja vrijede za vježbe istezanja općenito. Vježbe istezanja smanjuju mišićno tetivnu napetost, poboljšavaju prokrvljenost u području mišićno tetivne funkcionalne jedinice, povećanje opsega pokreta, povećanje fleksibilnosti.
Kirurško liječenje se primjenjuje kada su sve ostale metode iscrpljene i nisu dale zadovoljavajući rezultat. Tada se kirurški odstranjuje bolesno ožiljkasto tkivo, degenerativno tkivo i/ili kalcifikati. Ponekad se moraju odstraniti i uzroci nastanka prenaprezanja poput luka petne kosti. Poslije zahvata potrebno je provoditi postoperativnu rehabilitaciju.
Najvažnije od svega je provoditi mjere prevencije nastanka sindroma prenaprezanja. Tu u prvom redu spadaju vježbe istezanja, ispravljanje grešaka u treningu, pažljiv odabir podloge za igru/trening kao i pravilna, adekvatna obuća.

Dejan Subota

Bolne prepone

Sindrom bolnih prepona je vjerojatno najučestalji i najpoznatiji sindrom prenaprezanja u sportskim aktivnostima, najviše kod nogometaša. Sam naziv sindroma govori o lokalizaciji i koji je glavni simptom. Ipak, teško je uvijek točno odrediti lokalizaciju boli jer ona može biti difuzno raspoređena u području male zdjelice i natkoljenice.
Područje prepona je križište dvaju sustava mišića i to mišića trupa (trbušnih mišića) i mišića donjih ekstremiteta (osobito aduktora).kada sindrom nastane, potrebno je uspostaviti ravnotežu između agonista i antagonista.  Od svih mišića koji spadaju u gore navedene grupe, najčešće se radi o entezitisu m. Adductor longusa i m. Rectus abdominisa. Mjesto boli je koštano-tetivna mišićna jedinica. Na nju mogu utjecati vanjski i unutarnji faktori među koje spada insuficijencija abdominalnih i leđnih mišića, poremećaji u kuku, razlika u duljini ekstremiteta, deformitet stopala (unutarnji faktori) i kao vanjski faktori ozljede u području aduktorne skupine, ozljede kuka i neodgovarajući trening.
Neki autori smatraju da je najčešći uzrok nastanka sindroma bolnih prepona nesrazmjer snage mišića trbušne stijenke i snage mišića donjih ekstremiteta. To je karakteristična ozljede nogometaša.
Simptom koji se prvi javljaj je bol koja se obično pojavljuje postepeno i s vremenom postaje intenzivnija. Ona se u početku javlja nakon napora i do sljedećeg treninga nestaje te ne spriječava sportaša u treningu i igri. Nakon nekog vremena, bol traje sve duže i ne smanjuje se između treninga, počinje se javljati i tijekom hoda, hoda uz stepenice, prilikom ustajanja iz sjedećeg položaja, pri kihanju i kašljanju.
Klinički pregled se sastoji od palpacije mjesta boli, ispitivanja aduktornih i trbušnih mišića te radiološka obrada kako bi se vidjeli zdjelica, kukovi i simfize.
Liječenje bolnih prepona može biti neoperativno i operativno. Neoperativno liječenje uključuje uklanjanje boli i upale mioentezijskog aparata, pospješiti cijeljenje mioentezijskog aparata i kontrola aktivnosti. S lječenjem je najbolje započeti odmah pri pojavi prvih simptoma. Intenzitet treninga treba smanjiti, treba izbjegavati položaj koji izaziva bol, a u kasnijoj fazi treba u potpunosti prestati s aktivnostima. Provodi se krio treapija 4-5 puta dnevno kako bi se smanjila upala, zatim statičke vježbe istezanja i jačanje trbušnih mišića. Rehabilitacija se provodi s ciljem očuvanja snage i elstičnosti mišića te se provode izometrički i izokinetički treninzi. Najčešća pogreška je prerani povratak na trening.
Operativno liječenje podrazumijeva presijecanje tetive aduktora, m. Gracillisa, m. Rectus abdominisa ili pojačanje prednje trbušne stijenke. Nakon operacije provodi se rehabilitacija u kojoj se rade statičk vježbe, klasična fizikalna terapija i vježbe disanja. Nakon vađenja šavova preporuča se plivanje, šetnja i postepeni povratak treningu. Mjesec dana nako operacije, pacijent može započeti s trčanjem, nakon 2 mjeseca sa treningom, a nakon 10-12 tjedana s punom sportskom aktivnosti. I ovdje je najčešća pogreška prerani povratak uz puno opterećenje.

Dejan Subota