Liječenje sindroma prenaprezanja

Liječenje sindroma prenaprezanja općenito je neoperativno, a samo u iznimnim slučajevima kirurški. S neoperativnim liječenjem treba započeti što ranije, već od pojave prvih simptoma. Tu se najčešće griješi jer se prvim simptomima ne pridaje dovoljno pozornosti i nastavlja se vježbati jednakim intenzitetom.
Potrebno je ublažiti bol, a kontrola upale pospješuje cijeljenja. Prvo se kratkotrajno treba prestati s aktivnostima koje su dovele do pojave simptoma, aplicirati led na zahvaćeni dio, provoditi vježbe istezanja zhvaćene grupe mišića odnosno provoditi jačanje zahvaćene grupe mišića i ukloniti predisponirajuće faktore  (podloga, pogrešna obuća, neprikladan trening i greške u treningu,…).
Mišljenja oko prestanka s aktivnosti su podijeljenja – dok jedni liječnici zagovaraju potpuni prekid aktivnosti s pojavom prvih simptoma, drugi liječnici smatraju da je dovoljno smanjiti intenzitet aktivnosti, ponajprije aktivnosti koje su dovele do pojave simptoma.
U uznapredovalom stadiju potrebno je napraviti prekid aktivnosti u trajanju od 3-4 tjedna (u tom periodu osoba se može baviti alternativnim treningom – plivanjem, vožnjom bicikla,…). krio terapija tj. primjena leda će smanjiti bol smanjujući provodljivost osjetnih živaca te će smanjiti upalnu reakciju uzrokujući vazokonstrikciju. Osnova liječenja su vježbe istezanja i to pasivne vježbe istezanja. Kod vježbi istezanja potrebno je obratiti pozornost da se osoba pridržava svih pravila koja vrijede za vježbe istezanja općenito. Vježbe istezanja smanjuju mišićno tetivnu napetost, poboljšavaju prokrvljenost u području mišićno tetivne funkcionalne jedinice, povećanje opsega pokreta, povećanje fleksibilnosti.
Kirurško liječenje se primjenjuje kada su sve ostale metode iscrpljene i nisu dale zadovoljavajući rezultat. Tada se kirurški odstranjuje bolesno ožiljkasto tkivo, degenerativno tkivo i/ili kalcifikati. Ponekad se moraju odstraniti i uzroci nastanka prenaprezanja poput luka petne kosti. Poslije zahvata potrebno je provoditi postoperativnu rehabilitaciju.
Najvažnije od svega je provoditi mjere prevencije nastanka sindroma prenaprezanja. Tu u prvom redu spadaju vježbe istezanja, ispravljanje grešaka u treningu, pažljiv odabir podloge za igru/trening kao i pravilna, adekvatna obuća.

Dejan Subota

Bolne prepone

Sindrom bolnih prepona je vjerojatno najučestalji i najpoznatiji sindrom prenaprezanja u sportskim aktivnostima, najviše kod nogometaša. Sam naziv sindroma govori o lokalizaciji i koji je glavni simptom. Ipak, teško je uvijek točno odrediti lokalizaciju boli jer ona može biti difuzno raspoređena u području male zdjelice i natkoljenice.
Područje prepona je križište dvaju sustava mišića i to mišića trupa (trbušnih mišića) i mišića donjih ekstremiteta (osobito aduktora).kada sindrom nastane, potrebno je uspostaviti ravnotežu između agonista i antagonista.  Od svih mišića koji spadaju u gore navedene grupe, najčešće se radi o entezitisu m. Adductor longusa i m. Rectus abdominisa. Mjesto boli je koštano-tetivna mišićna jedinica. Na nju mogu utjecati vanjski i unutarnji faktori među koje spada insuficijencija abdominalnih i leđnih mišića, poremećaji u kuku, razlika u duljini ekstremiteta, deformitet stopala (unutarnji faktori) i kao vanjski faktori ozljede u području aduktorne skupine, ozljede kuka i neodgovarajući trening.
Neki autori smatraju da je najčešći uzrok nastanka sindroma bolnih prepona nesrazmjer snage mišića trbušne stijenke i snage mišića donjih ekstremiteta. To je karakteristična ozljede nogometaša.
Simptom koji se prvi javljaj je bol koja se obično pojavljuje postepeno i s vremenom postaje intenzivnija. Ona se u početku javlja nakon napora i do sljedećeg treninga nestaje te ne spriječava sportaša u treningu i igri. Nakon nekog vremena, bol traje sve duže i ne smanjuje se između treninga, počinje se javljati i tijekom hoda, hoda uz stepenice, prilikom ustajanja iz sjedećeg položaja, pri kihanju i kašljanju.
Klinički pregled se sastoji od palpacije mjesta boli, ispitivanja aduktornih i trbušnih mišića te radiološka obrada kako bi se vidjeli zdjelica, kukovi i simfize.
Liječenje bolnih prepona može biti neoperativno i operativno. Neoperativno liječenje uključuje uklanjanje boli i upale mioentezijskog aparata, pospješiti cijeljenje mioentezijskog aparata i kontrola aktivnosti. S lječenjem je najbolje započeti odmah pri pojavi prvih simptoma. Intenzitet treninga treba smanjiti, treba izbjegavati položaj koji izaziva bol, a u kasnijoj fazi treba u potpunosti prestati s aktivnostima. Provodi se krio treapija 4-5 puta dnevno kako bi se smanjila upala, zatim statičke vježbe istezanja i jačanje trbušnih mišića. Rehabilitacija se provodi s ciljem očuvanja snage i elstičnosti mišića te se provode izometrički i izokinetički treninzi. Najčešća pogreška je prerani povratak na trening.
Operativno liječenje podrazumijeva presijecanje tetive aduktora, m. Gracillisa, m. Rectus abdominisa ili pojačanje prednje trbušne stijenke. Nakon operacije provodi se rehabilitacija u kojoj se rade statičk vježbe, klasična fizikalna terapija i vježbe disanja. Nakon vađenja šavova preporuča se plivanje, šetnja i postepeni povratak treningu. Mjesec dana nako operacije, pacijent može započeti s trčanjem, nakon 2 mjeseca sa treningom, a nakon 10-12 tjedana s punom sportskom aktivnosti. I ovdje je najčešća pogreška prerani povratak uz puno opterećenje.

Dejan Subota